Kivumu, 20.01.2020

Školovanje djece u Ruandi

Misionar fra Ivica Perić

Sveti Jakov u svojoj poslanici piše: „Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi ... da je vjera bez djela jalova.“ (Jak 2, 17) Hrvatski narod to je vrlo dobro shvatio, jer zna što znači djelovati na način koji je hvale vrijedan. Iako je i naš narod prošao križni put razaranja i gladovanja, svejedno se izdigao iz pepela i smogao snage da pomogne potrebitima, povrati im dostojanstvo, da se i ljudi ovdje, iako na drugom kontinentu, osjete vrijednima, da znaju da nisu odbačeni te da im se omogući bolje sutra.

Hrvatski narod, prije svega iz Hrvatske i BiH, vjerom i dobrim djelima unaprijedio je cijeli moj Kivumu i tako pridonio razvoju cijele Ruande. Koliko ste toga učinili, braćo i sestre, to ćete pročitati u ovom tekstu. I nadamo se da ćete nas podržati da dovršimo započeto djelo našega pokojnog fra Vjeke Ćurića. Sad nam je ostalo da ovoj mladosti ovdje još izgradimo i športsku dvoranu te da izgradimo i dodatnih nekoliko učionica za našu osnovnu školu. 

Da podsjetim, misionar sam u selu Kivumu, u Ruandi. Moj misionarski put započeo je 1990. godine. Najprije sam bio u Ugandi, u selu Rushooka. Zadnjih 16 godina misionar sam u Ruandi, gdje sam preuzeo župu koju je vodio moj redovnički brat fra Vjeko Ćurić, a koji je umro mučeničkom smrću u tešku razdoblju ruandskog poraća, 31. siječnja 1998. godine.

Nakon fra Vjekine pogibije nitko nije htio preuzeti Župu Kivumu, pa su njegovi projekti, a prije svega mislim na školovanje siromašne djece, polako počeli blijedjeti. Nisam to mogao gledati i nakon što sam Župu Rushooka postavio „na noge“, zatražio sam da me prebace u Kivumu. Iako u početku nije bilo lako, nisam nikada ni pomislio odustati.

Nismo imali vode. No našli smo načina kako da ju skupljamo. Nismo imali struje. No našli smo načina kako da u mraku svijetlimo. Nismo imali interneta. No našli smo načina kako da sa svijetom komuniciramo. Polako, ali sigurno gradili smo bolje sutra našim župljanima u Kivumuu. Isus je imao plan za nas i mi smo ga slijedili, nošeni ljubavlju i vjerom.

U početku smo mi fratri ponovno pokrenuli strukovnu školu, u kojoj mlade školujemo za razna zanimanja: zidare, stolare, krojače, vodoinstalatere, zavarivače i električare. Ipak, Isus je za nas imao još veće planove. Danas u Kivumuu imamo vrtić, osnovnu te dvije srednje škole, dva učenička doma – za djevojke i dečke, kao i veliku kuhinju, u kojoj svi naši učenici mogu istovremeno jesti. Unutar našeg Centra „Otac Vjeko“ sada imamo oko 700 djece i mladih, za koje svaki dan osiguravamo i topli obrok. To su djeca iz vrlo siromašnih obitelji, koje si topli obrok mogu priuštiti samo dva-tri puta tjedno. Zato nam se vrlo često zna dogoditi da djeca i u vrtić i u školu dolaze i bolesna, samo da ne propuste ručak, koji kod nas uvijek dobiju.

Doveli smo struju, uspjeli u školi postaviti i internet i naše su škole moderno opremljene, pa je tako tehnička škola proglašena uzornom školom u Ruandi, jer naša djeca ovdje, osim klasičnog obrazovanja, dobiju i sjajnu praktičnu nastavu, zahvaljujući kojoj iz škole izlaze kao vrlo kvalitetni majstori i informatičari. 

Do danas smo školovali više od 2000 mladih ljudi, koji sada žive jedan bolji život. Sve to nije bilo slučajno. Imao je Isus velike planove i poslao je nas da se udružimo i pomognemo ruandskomu narodu.

I udružili smo se. Pokrenuli smo i sjajan projekt – Prijatelj Centra „Otac Vjeko“. Naime mnogi ljudi žele pomoći, ali se ne mogu obvezati na kumstvo jednomu djetetu, jer je to dugotrajna i ne baš jeftina obveza. Problemi kumstava započinju ako donatori, iz raznih razloga, više nisu u mogućnosti skrbiti o svojem štićeniku. To nas dovodi u nezgodan položaj, jer što onda učiniti s tom djecom? Kako reći djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati? Stvaranjem obveze prema kumovima dovodimo i te ljude u nezgodan položaj, jer ih se obvezuje da za djecu uplaćuju točno određene iznose, i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti. Stoga prakticiramo zajedničku blagajnu, iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Riječ je o zajedničkom proračunu i sve donacije idu u njega. Na početku školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, pribor za praktičnu nastavu i uniforme. I na temelju toga upisujemo novu djecu u školu. Takav se naš pristup pokazuje toliko uspješnim da smo u mogućnosti svake godine uvoditi sve više noviteta u školovanju, ali i u prehranu učenika za koje skrbimo.

Također na taj način djeci ne dajemo nadu da će jednog dana netko doći i odvesti ih u neki bolji svijet. Nekima je dosta teško shvatiti što je to „kumstvo“ i mnogi od njih zapravo se nadaju da je to netko tko će ih sponzorirati cijeli život, pa se zbog toga ne žele dovoljno truditi u školi.

Majka Terezija je rekla da su dobra djela karike koje tvore lanac ljubavi. Sretni smo i blagoslovljeni što je sve više ljudi odlučilo biti karika našeg lanca ljubavi i dobrih djela.