Kakvog Boga navijestiš, takvog Boga će oni znati
Sestra Marica Jelić
Sestra Marica Jelić redovnica je Družbe Kćeri Marije Pomoćnice, Slovensko-hrvatske provincije “Marija Pomagaj z Brezij”. Rođena je 2. siječnja 1955. godine u mjestu Plavuzi, župa Solokova Kula blizu Konjica u Bosni i Hercegovini. Zavjete je položila 5. kolovoza 1981. godine u mjestu Mornese u Italiji, a u misije na Madagaskar je otišla 14. listopada 1984. godine.
Ići ćeš ti jedanput!
Kada se i na koji način se u Vama rodio misijski poziv?
Šest godina prije vječnih zavjeta djelovala sam u Rijeci, zatim sam dvije godine bila u Sloveniji prije nego sam krenula u misije. A biti misionarka sam željela otkad sam bila kandidatica. Ali rekli su mi kuda ću ići kada Hrvatica ima jako malo. Pisala sam više puta zamolbe, ali mi one nisu bile odobrene. Sjećam se kada sam kao kandidatica dobila misijsku krunicu, meni se već tada to činilo kao znak. Ali kako u Hrvatskoj ima jako malo zvanja, uvijek su mi rekli da o tome ne razmišljam, da je to neostvarivo. Kada je započela naša misija na Madagaskaru, rekli su da tko ima misijsko zvanje neka napiše zamolbu. Napisala sam novu molbu i onda su me primili. Sjećam se, bila sam juniorka u Rimu, i trebalo je biti primanje misijskog križa novim misionarkama, no dvije su bile spriječene zbog zdravlja, a broj je trebao biti isti. I onda je vrhovna poglavarica rekla tko je već napisao zamolbu neka se javi. Ja sam se javila i primila sam križ, umjesto te koja je bila u bolnici. Sjećam se riječi poglavarica „Ići ćeš ti jedanput“, koje su bile kao proročanstvo.
Što Vas je to privlačilo i zašto ste htjeli ići u misije?
Uvijek sam htjela ići u Afriku. Azija i Indija mi nisu bile na pameti, iako i tamo ima naših sestara.
Bit će da su nam s velikim žarom govorili o misijama. Sjećam se Majke Terezije, ali tada sam ja već htjela ići u misije. Ante Gabrić me potakao da mislim na misije i na naviještanje evanđelja onima koji nisu nikad čuli za Krista. To je jedino što sam mislila raditi, na ništa drugo nisam mislila, samo naviještati Radosnu vijest.
Kada su vaše sestre došle na Madagaskar?
Ja sam bila među prvima, išle su naše provincijalke na poziv tadašnjeg biskupa, biskup mons.
Armand Gaétan Razafindratandra. On je jako volio don Bosca i došao je u Rim te tražio naše sestre. Tada je vrhovna poglavarica obećala da će poslati one koje se te godine pripremaju. I tako je nas pet otišlo. Prvo smo došle kod Salezijanaca u Antananarivo, gdje smo provele nekoliko dana. Od tamo smo otišle u grad Mahajanga te nam je župnik dao svoju kuću i tamo smo živjele jednu godinu i učile malagaški jezik. Za to vrijeme župnik je tražio smještaj i živio kod svog nećaka. Tu kuću koju nam je darovao župnik, kasnije smo proširile i sagradile školu, najprije smo započele s osnovnom školom i apotekom gdje smo dijelile lijekove.
Vaša karizma je rad s mladima?
Od samih početaka, s obzirom da smo u prvoj kući u Mahajangi imali apoteku, su nas prvo tražili zbog lijekova, ali kako je naša karizma odgoj mladih nakon toga smo počele s odgojem mladih, oratorijem, radom s djecom. Voljele smo tako provoditi slobodno vrijeme nedjeljom. Tako smo privukli i puno zvanja, kada su mladi vidjeli s koliko veselja radimo s njima. Najprije smo imali animatore, a onda su od tih animatora nikla zvanja tako da imamo oko četrdeset Malagaških sestara, a nas misionarki je desetak iz različitih zemalja (Italije, Francuske, Poljske, Južne Amerike, Slovenije i ja iz Hrvatske. Sada imamo 6 kuća na Madagaskaru. Nemamo više novicijata na Madagaskaru, nego ih šaljemo u Addis Abebu. Naš glavni cilj je odgoj mladih, tako da je naša škola postala najbolja na državnim ispitima. U svim kućama imamo osnovne škole, a u nekima sve do baccaleurata. I u svim kućama imamo škole za siromašne koji nisu imali prilike završiti cijelu školu već samo tri ili četiri razreda. S njima učimo šivanje, krojenje i vezenje i za to sam zadužena ja. Šivamo i odjeću, majice i torbe i prodajemo na kraju školske godine kad imamo defile mode gdje se djevojke obuku u ono što su šivale.
Gostoljubivost naroda
Kakav je narod i kakav je život na Madagaskaru?
Madagaskar je jedan veliki otok, drugi po veličini, na jugu Afrike, od Mozambika nas dijeli pola sata vožnje avionom. Desetak je puta veći od Hrvatske. Klima je na obalnom dijelu tropska, a na središnjem dijelu kontinentalna.
Narod porijeklom da dolazi iz Indonezije, a službeni jezik je malgaški i govori se na cijelom otoku. To je jedinstven jezik s nekoliko narječja. Osim malgaškog, drugi službeni jezik je francuski. Jako su miroljubivi i velikodušni i vole i misionare i strance i rado primaju goste. Uvijek kada prolazite pokraj kuće kažu „uđite“. Kad smo mi došle bilo je trinaest milijuna stanovnika, sada ih je 26 milijuna, ali ima i puno neprijavljenih.
Ima dosta siromašnih, ali zbog puno prirodnih resursa ne bi ih trebalo biti. Bave se poljoprivredom, ima prirodnih resursa kao što je drago kamenje i zlato, drvo. Tekstil je u rukama Indijaca, ribarstvo u rukama Kineza, vađenje Safira u rukama Nizozemaca, a domaći narod samo iskapa rudu. Zemlju obrađuju na tradicionalni način sa životinjskim zapregama. Mjesta za život su na Madagaskaru raštrkana, oko sat vremena udaljeni jedni od drugih. Svi vole ići u glavni grad, Antananarivo, ali tamo onda dožive i glad i prostituciju, ali svejedno svi hrle tamo jer misle da će dobiti državni posao. Sela se napuštaju, a gradovi su prenapučeni.
Najčešće bolesti su malarija i dizenterija zbog nedostatka čiste i pitke vode. Zato je važno graditi bunare po selima i podizati zdravstvenu higijenu.
Kako žive svoju vjeru?
Trideset posto stanovništva su katolici, deset posto su muslimani, a ostali su animisti. Animisti vjeruju u jednoga Boga, ali jako vjeruju u svoje pretke i gledaju ih kao mi svece. Danas kršćanstvo nije jednako rašireno. Stanovništvo u središtu otoka su oko 90% kršćani, a na obalnom djelu su pretežno animisti i muslimani.
Oni su tek prije 100 godina postali katolici, tako da im nije vjera u korijenu. Imamo jednu blaženicu Victoire Rasoamanarivo, kad je bila revolucija pa su Francuzi protjerali sve svećenike, onda je ona držala vjeru živom. Nakon Prvoga francusko-malgaškog rata 1883. katolički su misionari bili protjerani. Mogli su se vratiti tek 1886. No bili su iznenađeni rastom katoličke zajednice, unatoč progonima. To je njena zasluga i njezinog brata Rafaela Rafiringe. Redovito je okupljala vjernike na molitvene susrete, predvodila nedjeljom službu riječi, vodila kateheze. Bila je iz bogate obitelji, otac joj je bio u parlamentu, a udala se za sina prvog ministra koji ju je maltretirao. Tako da je ona zaštitnica majki koje trpe u obitelji. Papa Ivan Pavao II. Ju je proglasio 30. travnja 1989. blaženom. On je o njoj govorio kao o "istinskoj misionarki" i "uzoru za vjernike laike današnjice".
Kakav bi po Vama trebao izgledati jedan misionar? Što za Vas znači biti misionar?
Meni uvijek u pameti ostaje otac jednog misionara koji je došao sa Sicilije kao asistent na Madagaskar. Njegov otac kad ga je blagoslivljao govorio je: „sine, kakvog Boga ti navijestiš, takvog Boga će oni znati“. Mislim da trebamo prvo biti dobri prema narodu i ako si dobar i ako im kažeš da ne možeš, oni to razumiju. Najvažnije je da ih učimo o Božjoj dobroti, to je najbolje što misionari čine.
Razgovarala: Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 