Sarajevo, 31.10.2019

Misijska orijentiranost župnih zajednica

Može pridonijeti sveopćoj obnovi Crkve

Već u prvim mjesecima svojeg pontifikata papa Franjo progovara o potrebi reforme Crkve. Često ćemo čuti da svaka promjena svijeta počinje od promjene nas samih. Nije to daleko od istine, jer čovjek ne može promijeniti nikoga doli sam sebe, ali će on, promijenjen, mijenjati svoju okolinu. Katolička je vjera osobna vjera, ali duboko ukorijenjena u zajednicu. Gledajući Prvu Crkvu, o kojoj čitamo u Djelima apostolskim, uočit ćemo da jedinstvo uvijek prevladava nad razlikama. Za prve kršćane ne postoje najprije vlastiti doživljaji, mišljenja, stajališta, nego im je važnije biti i osjećati se kao Isusova Crkva, okupljena oko Petra. Ta već su Dvanaestorica bili svjesni međusobnih razlika, vlastitih preferencija i drugačijih mišljenja, ali su isto tako spoznali da ljubav ne stvara jednakost i jednoobraznost, nego zajedništvo. Nitko nije znao sve, nitko nije imao sve karizme, ali su svi čuvali zajedništvo, prepoznajući glas Dobrog Pastira, koji čuva svoje stado. Tako su u sigurnosti zajednice, u njezinoj formi i izvanjskom ustrojstvu, koje se s vremenom organiziralo, mogli čuvati i sačuvati svoj osobni odnos s uskrslim Isusom.

No problem nastaje kada ono izvanjsko postaje samo sebi svrha, kad se čuvaju i po svaku cijenu obnavljaju strukture nekih drugih vremena i običaja, kada jedini smisao organizacije, ustanova, ureda i služba postaje očuvanje tradicije, koja malo ili nimalo progovara čovjeku sadašnjosti. I bilo je tijekom dvije tisuće godina povijesti Crkve različitih zastranjenja u tom smislu, različitih reforma i reformatora, koji su uspjeli do našeg vremena prenijeti blago vjere u Isusa Krista.

Kakvo je današnje vrijeme, kakvu to reformu Crkve zahtijeva i priziva Petar našeg vremena? Ako bismo pokušali u jednoj riječi opisati današnje vrijeme, vjerujem da bi riječ promjena dobro poslužila za to. Živimo u vremenu konstantnih promjena i velika tehnološkog napretka, koji nužno mijenja paradigme u tumačenju svijeta i čovjeka. U takvu svijetu kao da više nema mjesta za Boga. U knjizi Razgovor o nadi kardinal Gerhard Ludwig Müller konstatira čovjekovo udaljavanje od Boga te govori: „Boga se povezuje s ljudima koji ne misle, koji zastupaju primitivna, srednjovjekovna stajališta. Smatra se da vjersko stajalište nije ozbiljno i odlučno kao ateističko ili, još bolje, rekli bi neki, kao neutralnija i naizgled poštenija pozicija agnosticizma.“ U takvu ozračju nije lako prepoznati se kršćaninom, a oni koji će se pokušati ostvariti i na tom području, koji će tražiti smisao ljudskog života i prepoznati i prihvatiti Početak i Temelj našeg postojanja u Bogu, često ne mogu nadići strah od javnog ispovijedanja vjere. „Suočeni s toliko agresivnim laicističkim svijetom ne smijemo se bojati predstaviti kao uvjereni i praktični kršćani! Ne smijemo se dati prevariti idejom da poštovanje javnog prostora znači življenje vjere u privatnom prostoru! Ne bismo nikada smjeli pretpostaviti da izgradnja pluralističkoga, tolerantnoga i uvažavajućeg društva nosi sa sobom ušutkivanje naše vjere, što se lažno poistovjećuje s prozelitizmom.“

Obnova Crkve kakvu zahtijeva papa Franjo, nastavljajući pritom zahtjeve velikih i svetih papa dvadesetog stoljeća, mora poznavati i voditi računa o suvremenom svijetu, strahovima i sumnjama modernog čovjeka. Tako smo već nekoliko desetljeća u Crkvi svjesni potrebe nove evangelizacije, kojoj će u svojoj programatskoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium papa Franjo dodati zahtjev misijske preobrazbe Crkve. „Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više nego za samoočuvanje. Reforma struktura, koju zahtijeva ta pastoralna preobrazba, može se shvatiti jedino kao dio napora koji se ulažu da one postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za 'izlaženjem' i tako potpomogne pozitivan odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo.“ (EG, 27)

U nastavku svoje pobudnice papa Franjo poziva na misijsku preobrazbu župnih zajednica, crkvenih pokreta, bazičnih crkvene zajednica i crkvenih udruga, biskupija i biskupa te papinstva i središnjih struktura opće Crkve. O misijskoj odgovornosti biskupa, svećenika, redovnika i redovnica već smo govorili na ovim stranicama, a u ovom ćemo se tekstu kratko zadržati na župnim zajednicama.

„Župa je prisutnost Crkve na nekom teritoriju, mjesto na kojem se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskom životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja. Župa svim svojim djelovanjima potiče i odgaja svoje članove da budu evangelizatori. To je zajednica zajednica, svetište kamo žedni dolaze piti da nastave svoj put i središte iz kojeg se stalno šalju misionari.“ (EG, 28) Čitajući ovaj citat, čovjek doista poželi takve župne zajednice, no smatram da u našim okolnostima treba doći do odgoja vjernika laika da bi od razmišljanja da od svoje župe samo primaju sakramente i blagoslovine te za to izdvajaju određenu svotu novaca došli do toga da od svoje župe primaju sakramente spasenja, da su živi udovi tijela Crkve, da je Crkva sveta ukoliko su sveti njezini članovi, a ne samo svećenici i biskupi. Kod vjernika laika treba probuditi svijest o vlastitom udjelu u apostolatu, u poslanju Crkve. U tom smislu imamo više ili manje uspješne župne zajednice, ali svima bi tako formirani vjernici trebali biti glavni cilj.

Misijska orijentiranost župnih zajednica može pridonijeti sveopćoj obnovi Crkve, jer je župa najprirodnije mjesto identifikacije vjernika s braćom u vjeri. Vjernici koju su u župnoj zajednici povezani zajedničkim teritorijem, jezikom, mentalitetom i kulturom mogu se lakše međusobno podržavati u duhovnom rastu, ali i poticati na svjedočenje vjere svima onima koji su daleko, koji još u svojoj župi nisu pronašli svoje mjesto, koji župu doživljaju onako kao što smo ju opisali. Vjernici koji su u svojoj župi doživjeli živog Isusa, shvatit će brzo da takvu vrednotu ne mogu zadržati za sebe. Papa Franjo u svojem pismu vjernicima Biskupije Concepcion povodom 50 godišnjice biskupije govori: „Susresti Isusa i doživjeti ono divno čuđenje zbog tog susreta neizbježno vodi do toga da ga tražimo u molitvi i u čitanju evanđelja. A sljedeći korak ne može biti ništa drugo doli navještaj, jer se osjeća potreba da ga se štuje i bolje upozna. Naviještati dakle znači biti misionari, donositi braći Isusovo ime, njegove pouke i geste. Kršćanin napreduje, dopušta preobrazbu u učenika, i navješćuje. Stoga ne ostaje nepomičan, nego izlazi iz sebe da bi u svijetu proširio Gospodinovu riječ.“

Od temeljne je važnosti za jednu živu župnu zajednicu suradnja vjernika laika s poslanim im svećenikom. II. vatikanski sabor u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, govoreći o zajedničkom poslanju svećenika i vjernika laika, najprije vjernike laike potiče na poslušnost i molitvu za pastire Crkve, a potom poziva svete pastire da sa svoje strane „priznaju i podupiru dostojanstvo i odgovornost  laika u Crkvi; neka se rado služe njihovim razboritim savjetom, neka im s povjerenjem predaju dužnosti u službi Crkve“ (LG, 37). Takvi međusobni odnosi jačat će Crkvu u njezinoj temeljnoj misiji za život svijeta.

Pastoral u misijskom ključu koji zaziva papa Franjo u svojoj pobudnici Evangelii gaudium „traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim 'uvijek se radilo tako'“ (EG, 33). S nadom da je Izvanredni misijski mjesec listopad u našim župama probudio odvažnost i kreativnost u „zadaći propitkivanja evangelizacijskih ciljeva, struktura, načina i metoda“ (EG, 33), želimo da se i po završetku ovoga posebnog mjeseca nastavi živjeti probuđena misijska svijest i odgovornost naših zajednica.