Zalaganjem i radom do bolje budućnosti
Fra Ivica Perić u misijama djeluje već 31 godinu
Fra Ivica Perić franjevac je Provincije Bosna Srebrena. Rođen je 1. siječnja 1960. godine u Čubrenu, kod Kiseljaka (BiH). Zavjete je položio 31. listopada 1987. godine, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. godine. U misije je otišao 26. listopada 1990. godine, najprije u Ugandu, a od 2003. godine djeluje u Ruandi.
Otkad ste u misijama i gdje?
U misijama sam već 31 godinu. Najprije sam djelovao u Ugandi 13 godina, a u Ruandu odlazim poslije ubojstva našeg fra Vjeke Čurića, koji je djelovao u župi u kojoj djelujem i ja sada. U strašnu ratu 1994. godine fra Vjeko je spasio velik broj ljudi, a nakon rata je ubijen, 1998. godine. Mnogi su se fratri zbog situacije bojali otići onamo, tako da sam ja nakon nekoliko godina tražio od provincijala da odem u Ruandu i nastavim rad koji je fra Vjeko započeo. Djelujem u to istoj Župi Kivumu, u kojoj je i on djelovao.
Što za vas znači biti misionar?
Ono najvažnije jest otvoriti se Gospodinu da nam on pokaže put. Mnogi govore da je to težak put, no ja ne mislim tako. Svatko se pronađe ako je otvoren svojemu pozivu. Čovjek, kada dođe na područje na koje je poslan, zavoli tamošnje ljude. Meni je sada, poslije tolikih godina, neobično doći u domovinu, jer mi je ovdje sve strano. U Ruandi mi je sve prirodno i poznato. To je moj svijet, moja nova domovina. Ali bez vjere i bez pouzdanja u Boga to ne bi bilo moguće. Čovjek prolazi razne stadije svojeg života, ali najvažnije je kada ima vjeru u Boga i vjeru u druge. Onda je lako ići naprijed u životu. I ne treba sve kontrolirati, treba dozvoliti i dragomu Bogu da i on čini svoje.
Uzor školama
Kako izgleda Ruanda?
Ruanda je specifična država. Vrlo je mala, kao pola Hrvatske. Ali u njoj živi oko 14 milijuna ljudi. Zemlja je prenapučena i dosta naroda gladuje. Područje župe u kojoj mi franjevci djelujemo ima oko 60 km2 i na njemu živi 35 000 ljudi, od kojih je oko 25 000 mlađih od 25 godina. U početku, kad sam došao, pokušali smo dijeliti hranu, ali je zbog toga bilo velikih problema, pa smo odlučili prestati i pomoći im na drugačiji način. Cilj nam je bio da djeca završe školu i tad smo pokrenuli Centar „Otac Vjeko“ da bismo omogućili djeci da završe razne zanate, da kasnije pronađu posao i pomognu sebi i svojoj obitelji. Škola je bila san fra Vjeke.
Kakva škola treba Ruandi?
Samo kvalitetna škola. Kao i svugdje na svijetu. Mi smo u tome uspjeli i sad je naša škola najpoznatija škola te je proglašena „uzor školama“ između 289 škola iste vrste u Ruandi.
Imamo vrtić, osnovnu školu i dvije srednje škole – strukovnu i tehničku. Naša strukovna škola ima sedam zanata, a mnoge druge škole samo jedan ili dva. Škola je potpuno obnovljena, imamo razrađen školski program, sve alate i materijale, tako da se djeca mogu dobro osposobiti da, kada završe školu, lako nađu posao. Dosad je oko 2 000 mladih završilo našu školu. Koliko su dobri govori i činjenica da su me iz ministarstva školstva molili da naši učenici budu učitelji u drugim školama.
Centar je pomogao i samomu selu. Prije su kuće bile u lošijem stanju, rađene na klasičan afrički način. Sad se već mnoge rade i od nepečene cigle, a u njima je i namještaj (krevet, stol, stolice, ormari), čega prije nije bilo. Centar je pomogao narodu u svakom pogledu. U školi smo napravili veliku kuhinju i blagovaonicu, u kojoj se kuha oko 1800 obroka na dan. Našu školu polaze osim učenika iz župe i mladi iz cijele Ruande. A to pomaže razvoju naše župe, ali i cijele Ruande.
Je li pastoral težak?
Nije! Naš pastoralni rad uključuje redoviti pastoral, slavljenje mise, obilazak bolesnika i slično. Baš kao i u drugim župnim zajednicama. Središnji je pastoralni događaj slavljenje svete mise. Za narod je to pravo slavljenje Boga, zbog toga mise znaju trajati i nekoliko sati. Posebno je radosno i svečano prigodom prinosa darova i pružanja ruke mira. Iako bude puna crkva, vlada mir i radost. Vi ste uronjeni u to te, jednostavno, uopće ne osjetite da vrijeme prolazi, da traje. Suživite se s narodom. U župi djeluju i mnoge kršćanske udruge: Marijina legija, Predragocjeno Srce Isusovo, a posebno biblijske zajednice. Po njihovim članovima upoznajemo stanje ljudi u samoj župi i pomažemo onima koji su najpotrebitiji.
Kako je sa zvanjima?
U našoj biskupiji ima oko 100 svećenika. Većinom su to mlađi svećenici. Vrlo je malen broj svećenika koji su stariji od mene. Ima dosta zvanja, i to je pravo bogatstvo. Ja djelujem u internacionalnoj provinciji. Trenutno je kod nas oko 110 fratara, a nas je misionara sve manje i manje. Mi smo naučili da je prije misionara bilo mnogo više, ali, Bogu hvala, ima nas i jednih i drugih. Danas su to većinom domaći svećenici, međutim još uvijek se osjeća velika potreba za materijalnom pomoći. Nedavno su nam u susjedstvo, u Ugandu, došle četiri misionarke školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Bez misionara se još uvijek ne može i još dugo se ne će moći.
Hrvatski narod pomaže
Crkva iz Hrvatske dala je mnogo misionara?
Trenutno nas je 80, što je za naš narod velik broj i hrvatski narod pokazuje veliko srce. Crkve koje su brojnije i bogatije od nas nemaju toliko misionara. To je veličina jednog naroda i možemo biti ponosni na to.
Recite nam tko je bio fra Vjeko!
Fra Vjeko Ćurić rođen je u Župi Osoba, kod Žepča. U misije je otišao 1983. godine. Svoj rad, zajedno s drugim fratrima, započeo je u Župi Kivumu, gdje sam i ja danas. Kad je 1994. godine došlo do pokolja u Ruandi, on je brzo shvatio što se događa i stavio se u službu spašavanja svih. Mnogi su mu dolazili moliti ga da im pomogne i da ih spasi. Bilo je vrlo mnogo izbjeglica. Samo u našoj Biskupiji Kabgayi bilo ih je 43 000. Ljudi koji su bili u tim skloništima znali su da će, ako iziđu van, biti ubijeni. Ali ako ostanu u skloništu, zbog nedostatka hrane umrijet će od gladi. Fra Vjeko je sve organizirao i redovito išao u susjednu državu Burundi te dovozio hranu u izbjegličke logore da bi ljude prehranio. U vrijeme rata pomagao je jednoj strani, a poslije rata drugoj strani. Uspio ih je spasiti najmanje 150 000. Danas se mnogi pitaju kako mu je to pošlo za rukom. Tri i pol godine nakon što je rat završio, ubijen je. O njemu se puno toga zna u zapadnom svijetu jer je nakon njegova ubojstva snimljen film o njemu, naslovljen Shooting dogs,producenta Davida Beltona. Fra Vjeku diljem svijeta zovu „afrički Oskar Schindler“.
Treba li vam materijalna pomoć?
Sve što smo ovdje napravili za ljude došlo je donacijama hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH ili dijaspore. Upravo je naš narod, koji je toliko propatio, pokazao veliku dobrotu i, zahvaljujući u početku fra Vjeki, napravio velika djela u Ruandi. Izgrađene su dvije velike škole, u kojima se brinemo o više od 650 učenika, a pomažemo bolesnima i starijima. Pomažemo i djeci koja ne dolaze u našu školu. U mjestu Butare, na jugu Ruande, imamo jednu školu za djecu s posebnim potrebama. Tako da se sveukupno brinemo za oko 800 djece. Želimo im pružiti što bolje i da to bude dugoročno, jer će se oni kasnije morati brinuti o svojim obiteljima. Moj je princip da se ništa djeci ne dijeli, već da sve moraju zaraditi. Moraju osjetiti da su oni ti koji su nešto pridonijeli. Želja mi je da djecu naučim da se bore za sebe, da se trude. Tako će naučiti cijeniti ono što dobiju i vjerovati da se radom može postići bolja budućnost. To mi je cilj – da nauče planirati svoju budućnost.
Koja je vaša poruka našim čitateljima?
Svi smo u svojem životu misionari, svatko na svojem polju. Veoma je važno pomoći drugima i znati cijeniti ono što imamo, znati dijeliti. Zahvaljujem na svemu što ste učinili za naše siromahe u Ruandi. Mi vas nikada ne zaboravljamo u svojim molitvama. I vi se molite za nas!
Razgovarala: Ines Sosa Meštrović
Tiskaj 