Vatikan, 05.09.2019

Na pragu Izvanrednog misijskog mjeseca

Cilj Izvanrednoga misijskog mjeseca je dvojak

Dugo pripreman i iščekivan Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. nam je na vratima i s pravom si postavljamo pitanje hoće li ostvariti zadane ciljeve i roditi željene plodove. Samo da se ukratko podsjetimo koje je ciljeve i plodove želio papa Franjo od toga izvanrednog mjeseca, koji bismo htjeli u budućnosti nazivati kairosom, a ne samo kronosom.

Cilj Izvanrednoga misijskog mjeseca je dvojak. S jedne strane probuditi svijest o važnosti misijskog djelovanja Crkve ad gentes, a s druge strane iz te misijske svijesti svih članova Crkve nastaviti misijsku preobrazbu njezina života.

Papa Franjo želi da taj izvanredni mjesec misija bude prigoda za promoviranje različitih inicijativa misijske djelatnosti na svim područjima crkvenog života, a posebno molitve, koja je duša misija. Taj bi nas mjesec trebao potaknuti na razmišljanje o biblijskim i teološkim temeljima misija, o djelima ljubavi i na organiziranje konkretnih akcija suradnje i solidarnosti između crkava.

Izvanredni misijski mjesec kao pastoralni i sveopći događaj Crkve trebao bi obnoviti svijest svih biskupijskih crkava, ustanova posvećenog života i družba apostolskog života, kao i udruga, pokreta, zajednica i drugih crkvenih stvarnosti za suodgovornost evanđeoske preobrazbe cijelog svijeta. „Nemojmo se bojati poduzeti s povjerenjem u Boga i s puno hrabrosti promjene navika, stilova, rasporeda, jezika i svake crkvene strukture, da postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta“, rekao je papa Franjo prigodom proglašenja Izvanrednoga misijskog mjeseca. Tom pastoralnom inicijativom papa Franjo potiče nas da nadvladamo iskušenje koje se krije u zatvaranju Crkve u samu sebe, unutar vlastitih ograničenja i sigurnosti, da se borimo protiv svih oblika pastoralnog pesimizma i svake sterilne nostalgije za prošlošću. Tijekom opće skupštine Papinskih misijskih djela, koja se održala u Rimu 2018. godine, naglašene su četiri temeljne dimenzije Izvanrednoga misijskog mjeseca: osobni susret s Isusom Kristom u njegovoj Crkvi, svjedočanstvo svetaca i mučenika, misijska formacija i konkretna misijska ljubav, koja se ostvaruje u evangelizacijskim inicijativama u mladim crkvama.

I papina redovita poruka prigodom ovogodišnjega Svjetskoga dana misija, koji se obilježava predzadnje nedjelje u listopadu, ima za naslov i za temu: Kršteni i poslani: Crkva Kristova u misiji svijeta. U poruci papa Franjo podsjeća da su misije temeljno poslanje Crkve te da bi nam proslava misijskog mjeseca trebala pomoći „ponovno otkriti misijsku dimenziju naše vjere u Isusa Krista, vjere koja nam je besplatno dana kao dar na krštenju. Naša sinovska pripadnost Bogu nije nikada pojedinačni, nego je uvijek crkveni čin: iz zajedništva s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim mi smo, zajedno s mnogom našom braćom i sestrama, rođeni na novi život. Taj božanski život nije proizvod koji se prodaje – mi ne provodimo prozelitizam – nego bogatstvo koje treba darivati, prenositi i naviještati; to je smisao poslanja. Taj smo dar besplatno primili i besplatno ga dijelimo s drugima (usp. Mt 10, 8), ne isključujući nikoga. Bog želi da se svi ljudi spase i prispiju spoznaji istine te iskuse njegovo milosrđe zahvaljujući Crkvi, sveopćem sakramentu spasenja (usp. 1 Tim 2, 4; Lumen gentium, 48).“

Nadalje Papa u ovogodišnjoj poruci podsjeća i potvrđuje crkveni nauk da je za spasenje važna sakramentna pripadnost Katoličkoj crkvi. „Bog nikada ne opoziva dar života. Od vječnosti je predodredio da sva njegova djeca budu dionici njegova božanskoga i vječnog života (usp. Ef 1, 3 – 6). Taj nam se život daruje u krštenju, koje nam daje dar vjere u Isusa Krista pobjednika nad grijehom i smrću, preporađa nas na Božju sliku i sličnost i ucjepljuje nas u Kristovo tijelo, koje je Crkva. U tom smislu krštenje je dakle uistinu potrebno za spasenje jer nam jamči da smo, uvijek i svugdje, sinovi i kćeri u Očevoj kući, a nikada siročad, stranci ili robovi.“

U kontekstu zapadne civilizacije, sekulariziranoga i liberalnog društva, teško je govoriti o Bogu, vječnosti, smislu, a posebice o spasenju koje se ostvaruje po pripadnosti Katoličkoj crkvi. Međutim Krist jasno govori da je on jedini izvor spasenja, koje nam posreduje po Crkvi, svojoj zaručnici, i da izvan Crkve i Krista nema spasenja. Uz to jasno i objektivno načelo postoji i ono subjektivno, koje uzima u obzir razinu čovjekova znanja, svijesti, a samim time i odgovornosti za vlastito spasenje. Karl Rahner u tom će smislu govoriti o „anonimnim kršćanima“, nazivajući tako one koji bez svoje krivice ne poznaju Krista, a žive po svojoj savjesti te biraju moralan i ispravan put u religiji u kojoj žive. Međutim u dokumentima crkvenog učiteljstva jasno se izriče misao da samo u Katoličkoj crkvi egzistira autentična Kristova Crkva. „Sveti Sabor obraća se dakle prije svega na katolike. On pak uči, oslanjajući se na Sveto pismo i predaju, da je ta putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svojem tijelu, koje je Crkva; a on, naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato da je Katolička crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati.“ (Lumen gentium,14)

Stoljećima su misionari koji su odlazili u novootkrivene krajeve išli motivirani mišlju da će, obraćajući i nadasve krsteći ljude novootkrivenih zemalja i kultura, spasiti ih od vječne propasti. U cijeloj povijesti Crkve postojala je svijest da poziv na spasenje koje se ostvaruje u Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi treba nadići sve nacionalne, etničke ili kulturne barijere, jer je poruka spasenja upućena svima. Jasno je da su se u dvije tisuće godina naviještanja radosne vijesti, uz to temeljno poslanje, često vezali i drugi interesi. No upravo je papa Benedikt XV. u svojem apostolskom pismu Maximum illud, čija je stota obljetnica i povod Izvanrednoga misijskog mjeseca, tražio da se misijsko djelovanje Crkve pročisti i snažnije organizira. Tražio je od misionara da izađu iz okvira isključive pripadnosti vlastitoj zemlji i narodu.

I danas Crkva treba biti odijeljena od svih interesa osim onoga da naviješta evanđelje svakomu čovjeku, jer Isusova otkupiteljska ljubav ne poznaje granica, ni vremena ni prostora. Papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan misijasnažno ističe da Božje očinstvo svih ljudi treba i može biti temelj sveopćeg bratstva i jedinstva ljudskog roda. U tom smislu više je nego očita važnost misijskog opredjeljenja svakog vjernika. U sam sakrament krštenja, u kojem nam je darovano Božje očinstvo i majčinstvo Crkve, utkano je i naše misijsko poslanje.

Želimo doista da Izvanredni misijski mjesec bude milosni trenutak (kairos), koji ćemo kao pojedinci, zajednica i sveopća Crkva iskoristiti za rast u misijskoj svijesti i poslanju, a ne tek mjesec koji je nezaustavljivo prošao kraj nas u svojem vremenskom protjecanju (kronos).