Misionar svet čovjek
Evangelizacijska zadaća.
Kad bismo pitali ljude na ulicama naših gradova tko su misionari i što rade, bojim se da bi odgovori često bili vezani uz karitativno djelovanje misionara, njihovu zauzetost oko zdravlja, školovanja, boljih uvjeta života ljudi kojima su poslani. Sve su to stvari koji naši misionari i misionarke rade zauzeto i predano, ali ipak je na prvom mjestu njihova evangelizacijska zadaća. Naravno da ona ne može biti odvojena od konkretnog života ljudi. Propovijedanjem misionara, navještajem radosne vijesti, slavljenjem svetih sakramenata Bog dolazi i želi bit prisutan u konkretnim životnim situacijama ljudi. No u životnim uvjetima koji postoje misionar je svjetlo nade, svjedok kraljevstva Božjeg i navjestitelj vječnog života u Isusu Kristu. Takav misionar uzdiže pogled vjernika s ovozemaljskih nevolja i muka i usmjerava ga prema smislu života i postojanja u Stvoriteljevu planu za svakog čovjeka. Tako misionar, osim što je često graditelj, vozač, liječnik, odgojitelj, učitelj, prije svega treba biti „čovjek Božji“ (Benedikt XV., Maximum illud).
U nastavku ovog promišljanja pogledat ćemo što najvažniji misijski dokumenti Crkve govore o misionarima, kakvi oni trebaju biti. Ponajprije spomenuti dokument Maximum illud, čija je 100. obljetnica povod Izvanrednoga misijskog mjeseca listopada 2019. Benedikt XV. ističe da je za misionara neophodan besprijekoran i svet život, da bude čovjek Božji i da mrzi grijeh. „Neka, dakle, bude uzorno ponizan, poslušan i neporočan: neka bude osobito pobožan, posvećen molitvi i neprestanom sjedinjenju s Bogom, zdušno se brinući za spasenje duša pred Njim. Budući da koliko više bude povezan s Bogom, toliko će mu obilnije biti dodijeljena Gospodnja milost. Neka sluša apostolovu opomenu: 'Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.' (Kol 3, 12) Nakon što se uklone sve preprjeke uz pomoć ovih vrlina, pristup istine ljudskim srcima je jednostavan i lagan, i ne postoji tako tvrdoglava volja koja bi mogla odoljeti. (…) S tim namjerama i odlukama, misionar, slijedeći primjer Krista Gospodina i apostola, gorljivo se priprema ispuniti svoju zadaću, ali neka se sjeti staviti sve svoje povjerenje u Boga. Širenje kršćanske mudrosti, kako smo rekli, Božje je djelo, budući da samo Bog zna prodrijeti u duše, prosvijetliti umove sjajem istine, zapaliti u srcima plamen kreposti i udijeliti čovjeku potrebne snage da bi mogao prigrliti i slijediti ono što je upoznao kao istinito i dobro. Stoga, ako Gospodin ne pomogne umornom službeniku, sva njegova nastojanja biti će uzaludna. Usprkos svemu tome, neka on nastavi srdačno svoje djelovanje, pouzdajući se u pomoć božanske milosti, koja nikada nije uskraćena onima koji ju zazivaju.“ (Benedikt XV.)
Misijski dokument Drugoga vatikanskog koncila Ad gentes,ističući posebnost misijskog poziva, progovara i o misijskoj duhovnosti, koja snagom Duha Svetoga misionare vodi do odricanja od samog sebe i svega što su smatrali svojim da bi svima bili sve. U broju 24 čitamo: „Idući stopama svoga Učitelja, neka blaga i ponizna srca pokazuje da je Njegov jaram i njegovo breme lako (Mt 11, 29 slij.). Životom, doista evanđeoskim, velikom postojanošću, strpljivošću, dobrotom, iskrenom Ljubavlju (usp. 2 Kor 6, 4 slij.) neka svjedoči za svoga Gospodina, ako je nužno sve do prolijevanja krvi. Molit će od Boga hrabrost i snagu da upozna kako se obilna radost nalazi u mnogom podnošenju nevolje i krajnjeg siromaštva (usp. 2 Kor 8, 2). Neka bude uvjeren da je poslušnost osobita krepost sluge Kristova, koji je svojom poslušnošću otkupio ljudski rod.“
Nadalje Drugi vatikanski koncil ističe važnost duhovnih obnova misionara, ali prije svega i same formacije koja će ih osposobiti za zahtjeve poziva i poslanja misionarskog djelovanja. Tako nam Ad gentes 25 govori da misionar „mora biti odlučan na započinjanje pothvata, postojan u izvršavanju započetih djela, ustrajan u poteškoćama, podnoseći strpljivo i hrabro samoću, umor i neplodan rad. Pristupat će k ljudima otvorena duha i široka srca; rado će preuzimati povjerene službe; velikodušno će se također prilagođavati stranim običajima naroda i promjenjivim prilikama; složno će i uzajamnom ljubavlju surađivati s braćom i onima koji se posvećuju istom poslu, tako da zajedno s vjernicima, nasljedujući apostolsku zajednicu budu jedno srce i jedna duša (usp. Dj 2, 42; 4, 32). (…) Neka misionar bude muž molitve, prodahnut živom vjerom i nepokolebljivom nadom; neka gori duhom jakosti, ljubavi i razboritosti (usp. 2 Tim 1, 7). Neka se navikne da bude zadovoljan onim što ima (usp. Fil 4, 11); duhom požrtvovnosti neka pronosi u sebi Isusovo umiranje da život Isusov djeluje u onima kojima se šalje (usp. 2 Kor 4, 10 slij.); u revnosti za duše (usp. 2 Kor 12, 15 slij.), tako da svagdanjim vršenjem svoje službe raste u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“
U apostolskom nagovoru o evangelizaciji u suvremenom svijetu, uz desetu obljetnicu završetka Drugoga vatikanskog koncila, papa Pavao VI. ističe potrebu vjerodostojnih svjedoka, koji će jedini moći evanđelje približiti suvremenomu čovjeku, koji unatoč odbijanjima bolno osjeća potrebu za Bogom. „Taj svijet vapi za blagovjesnicima koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide Nevidljivoga (usp. Heb 11, 27). Svijet treba i od nas očekuje jednostavnost života, duh molitve, ljubav prema svima, naročito prema malenima i siromasima, podlaganje i skromnost, samoprijegor i odricanje. Bez biljega takve svetosti naša riječ teško da će naći puta u srca ljudi našeg vremena. U opasnosti je da bude uzaludna i besplodna.“ (Evangelii nuntiandi, 76) Misionar, blagovjesnik u službi je istine koja nam je objavljena u evanđelju, odgovoran je za evanđelje kao njegov čuvar, glasnik i sluga uz cijenu vlastita odricanja i patnje. Djelo evangelizacije uspjet će ukoliko evangelizatori budu vođeni ljubavlju prema čovjeku, tražeći njegovo dobro i spasenje duša, i to gorljivošću svetih. (Usp. EN, 79, 80.)
Dvadeset i pet godina od Koncila i dekreta Ad gentes te petnaest godina od apostolskog nagovora Evangelii nuntiandi sveti Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio poziva Crkvu na novo misijsko zalaganje. U tom dokumentu napose ističe važnost misijske duhovnosti, koja se temelji na misijskom pozivu i odabranju te zbog toga mora biti posebno poučljiva i otvorena Duhu Svetomu. Karakteristike misijske duhovnosti, prema Redemptoris missio, jesu: unutarnje zajedništvo s Kristom koji šalje misionare te je prisutan u svakom misionarskom pothvatu, apostolska ljubav, ljubav Krista prema svakom čovjeku i prema Crkvi te svetost života. (Usp. RM, 87 – 89.) Ivan Pavao II. govori: „Obnovljeni polet glede misija ad gentes traži misionare svetce. Nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, bolje organizirati i uskladiti crkvene sile, dublje istražiti biblijske i teološke temelje vjere: treba pobuditi 'žar svetosti' među misionarima i u svakoj kršćanskoj zajednici.“ (RM, 90)
Proglašavajući Izvanredni misijski mjesec listopad 2019. papa Franjo nastavlja naučavanje spomenutih crkvenih dokumenata, uočavajući potrebu misijske preobrazbe cijele Crkve. Crkva koja će u središte staviti svoje temeljno poslanje evangelizacije bit će autentična i vjerodostojna, uvjerena i oduševljena, zaljubljena u Isusa i kao takva uvjerljiva za ljude današnjeg vremena. Pravi misionar gaji veliku ljubav prema evanđelju, svjestan da je naviještanje evanđelja prije svega njegova osobna potreba iz ljubavi prema Učitelju. (Usp. Evangelii gaudium, 264 – 266.)
U tom smislu odgovoriti na krsni misijski poziv i poslanje za svakog vjernika znači odgovoriti na temeljni poziv na svetost života.
Piše mr. sc. Anita Treščec
Tiskaj 