Svetost svakidašnjeg života
Crkva u Kongu
Apostol Petar, riječima: „Budite sveti jer ja sam svet“ (Pt 1,16), sve nas poziva na življenje svetosti. Crkva u Kongu, posebno u našoj Nadbiskupiji Bukavu, u posljednje je vrijeme obilježena procesom proglašenja sluge Božjega biskupa Christopha Munzihirwea blaženim. Biskup je ubijen u središtu samog grada Bukavua dana 29. listopada 1996. godine zbog svojeg svjedočanstva vjere i istine. Upoznavanje sa životom toga našeg mučenika u svima jača i vjeru u Boga i želju za istinskim življenjem pravde u našem društvu. Ono dobro i sveto se budi i jača u srcima vjernika. Velika je to milost i svi želimo da proglašenje blaženim našega dragog biskupa bude što prije. Vjerujemo da će to oživjeti i ojačati cijelu našu Crkvu.
Ali isto tako svjedoci smo zahtjevnosti tog procesa. Traži puno, kako materijalnih tako i duhovnih ulaganja. Jasno nam je da nije lako ni živjeti svetost, ali niti biti priznatim i proglašenim svetim. Istodobno u našem svakidašnjem životu susrećemo puno „običnih“, anonimnih, ali istinskih svetaca, koji vjerojatno nikada neće biti kanonizirani. Svetost njihova života prepoznatljiva je u Božjim očima i njihova dobrota nosi naše društvo i nadjačava prisutno zlo, obilježeno individualizmom i materijalizmom. Želja mi je podijeliti s vama barem dvije slike svetoga u našem gradu punu kontrasta bogatoga i siromašnoga, poganskoga i svetoga.
Svakodnevno susrećemo sitne i zgrčene žene koje prenose teret za trgovce od luke do središnje gradske tržnice. Tijekom sat-dva pješačenja nose vreće avokada, brašna, kupusa, krumpira i drugih namirnica i ugljena za domaćinstvo. One su sitne, neishranjene, a vreće su teške 50, 60 ili 70 kg, a mogu reći da su ponekada i teže. Mnogo teže od njih samih. Na kraju svojeg puta dobit će kao plaću kilogram brašna ili novac u vrijednosti dolara ili dva. I da, zaboravila sam reći, obično su to žene koje žive u predgrađima ili obližnjim selima te do same luke moraju dosta pješačiti. I one su sretne, jer taj dan će poslije ponovna hoda do kuće donijeti ili nešto hrane ili „koji dinar“ u obitelj. Taj teret se nosi i po kiši. Prekrivene samo iskidanim komadima najlona hodaju po blatu i korak im bude još teži dok upadaju u sklisko blato. Hoda se po suncu i prašini, koja ulazi u oči. One hode, ne prose, ne pitaju da ih prevezete, da im pomognete nositi, da ih zamijenite. Zgrčene i pogleda uprta u tlo, nesvjesne svijeta oko sebe, one idu korak po korak. Pitam se što to daje snagu tim naizgled krhkim i slabašnim ženama da nose teret teži od njih samih. Odakle ta snaga čovjeku? Nada da će taj dan donijeti nešto svojoj obitelji. Ljubav za obitelj daje snagu za podnošenje nemogućega. Ljubav čini čuda – ne nije to samo fraza, „šablona“ – već život. Svete su to žene. Njihova žrtva i svetost „nosi“ naš grad. One su „naši zagovornici na zemlji“.
Druga priča govori o jedinom centru u našem gradu za djecu s posebnim potrebama, „Heri kwetu“ (sreća je kod nas). Ondje su smještena slijepa djeca, gluhonijema, nepokretna ili polupokretna. Svi se oni pomažu međusobno. Gluhonijemi su oči za slijepe i noge za nepokretne, a oni su za njih usta i uši. Živi se za drugoga, od drugoga i s drugim. Svatko treba onoga drugoga i pomažući drugomu, pomaže i sebi samome. Savršena komunikacija u odnosima. Kad ste s njima na euhartistijskom slavlju, imate osjećaj da se silazak Duha Svetoga događa upravo u toj dvorani, a ne „u Jeruzalemu pedeseti dan poslije uskrsnuća“.
Papa Franjo nas svojom apostolskom pobudnicom Gaudete et exsultate poziva na življenje radosti i sreće, što su znakovi svetosti u našim „običnim“ životima. U našem natjecateljskom društvu, kad se traži biti prvi, poseban u bilo kojem poslu – mali čovjek živi radost života. Ljubav ga potiče i daje mu snagu za velika djela. Sveto je to i Bogu milo.
Pozdrav iz DR Konga!
S. Samuela Šimunović, franjevka
Tiskaj 