Benin, 07.09.2018

Biti radosna navjestiteljica evanđelja

Sestra Jacinta Petrović

Sestra Jacinta Petrović pripada Družbi Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Družba u Beninu djeluje 30 godina, a s. Jacinta već 15 godina živi svoj misionarski poziv u toj afričkoj zemlji.

Poziv koji je dugo tinjao

Kako ste se odlučili za redovnički, a potom i misionarski život?

Rodom sam iz Župe Žepče, u BiH, odakle dolazi puno redovničkih, a i misijskih zvanja. Kad sam se rodila, Gospodin me pozvao kao kršteno dijete da postanem dio Crkve, a zatim da budem redovnica, te sam svoje poslanje ostvarivala tijekom 30 godina redovništva, njegujući bolesne i stare, a radila sam i kao sakristanka i odgajateljica u našim zajednicama. Svih tih godina u meni se neprestano javljao zov da pođem, no nisam imala kamo. Nakon odlaska naših sestara u misije, shvatila sam da je misionarski poziv taj koji osjećam. Nisam se opirala tomu pozivu; uporno sam tražila i molila, pisala službene zamolbe našoj poglavarici, ali su me odbijali, jer sam bila krhka zdravlja. Međutim jednom su me poslali kao predstavnicu da posjetim naše sestre u Beninu te sam ondje Afriku doživjela još jače, a ona se uvukla u moje srce. Više nije bilo nikakva razmišljanja, nego je trebalo sjesti i ponovno napisati zamolbu. Nije im bilo druge nego me pustiti, poželjevši mi da se vratim što prije, te sam s milošću Božjom otišla.

Koliko je trenutno vaših sestara u Beninu i koje je područje vašeg rada?

U Beninu sa mnom djeluju dvije sestre misionarke iz Hrvatske, s. Doroteja Dundjer i s. Maristela Galić, koje su došle u Benin prije 30 godina, kao prve misionarke ondje. Nekoć nas je bilo pet, no s. Danijela Dropulja i s. Natalija Bešlić morale su se povući iz misije zbog zdravstvenih razloga, a ja sam došla posljednja. Danas smo nas tri Hrvatice, 32-ije domaće sestre, dvije sestre juniorke i 10 pripravnica, a raspoređene smo u šest zajednica: četiri na jugu Benina, a dvije na sjeveru. Prva zajednica nastala je u selu Affamey, u kojem djelujemo 30 godina. Sestre uglavnom rade u dispanzeru, ali odlaze i na teren, u sela, gdje se sastaju s bolesnicima, koji nerijetko dolaze i iz obližnjih sela, te ih liječe. U samom početku u okrugu od 50 km nije bilo nijednog dispanzera osim našega. Danas ih je, hvala Bogu, više, no bolesnici ipak najradije odlaze k Marijinim sestrama. Kod redovnica su bolesnici slobodniji iznijeti svoju duhovnu i tjelesnu situaciju te se tako i liječe tjelesno i dobiju savjet za dušu. Također sestre drže predavanja na kojima uče majke kako pravilno hraniti pothranjeno dijete. Učimo ih kako pripremiti hranu od namirnica koje imaju ili im dajemo posebne proizvode koje trebaju koristiti, primjerice, s obzirom na njihovu dob, posebno obogaćeno brašno, od kojeg se pravi kašica.

U početku smo, uz dispanzer, zbrinjavale djevojčice koje su iz raznih razloga (ekonomskih, problematičnih situacija u obitelji i dr.) morale napustiti svoje domove. Budući da je ponestalo adekvatna prostora za njih, na sjeveru Benina otvorile smo kuću odnosno internat, s za osamdeset djevojčica. Toliko ih je sada ondje zbrinuto te sve pohađaju državnu osnovnu i srednju školu. Također smo u Affameyju izgradili sirotište za djecu bez oba ili s tek jednim roditeljem, ali primamo i one iz problematičnih obitelji. Sirotište je puno u svojem kapacitetu i ima četrdeset djevojčica, a da imamo više mjesta, i to bismo popunili.

Odgoj za nove vrijednosti

Zašto se brinete za djevojčice? Na koji su način njihovi problemi drugačiji od onih dječaka?

Dječaci su u povoljnijem položaju od djevojčica jer tradicionalno imaju prednost u školovanju. Roditelji uglavnom nisu u mogućnosti školovati više djece, pa prednost daju dječacima. U zadnjih je pet godina broj djevojčica u školama vidljivo porastao te, premda njihovo obrazovanje još nije obvezno, ono se na neki način promovira. Mi radimo na tome da se sve djevojčice školuju te zato, između ostaloga, otvaramo internate i sirotišta.

Drugi je razlog taj što u mnogobrojnim obiteljima stariju djevojčicu od dvanaest ili trinaest godina otac nerijetko prodaje da bude nečija žena, bez obzira na to tko je njezin budući suprug, koliko godina ima i ima li već ženu. Pri udaji je glavno pitanje koliko novca otac može dobiti za kćer. Usto udaja kćeri znači i jedna usta manje u obitelji. Na sjeveru se takva prodaja kćeri događa češće nego na jugu. Na jugu je više katolika, što znači da ondje gdje su svećenici, redovnici i redovnice, misionari a i domaći kler, ondje se otvaraju i dispanzeri, bolnice, škole, pokreću zanati i dr., unaprjeđuje se društvo, dolazi do više razine svijesti i razvija se kultura. Na sjeveru djeluje vrlo malo katoličkih misionara i svećenika, stoga je, uza sve drugo, i prodaja djevojčica u ropstvo snažnija praksa, dok na jugu, premda još postoji, sve više slabi. To je dokaz da nije dovoljno pomoći samo materijalno, primjerice, izgraditi školu kao zgradu, nego i odgojiti i pokazati nove vrijednosti, bez kojih nema pomaka ni u životnom standardu, ni društvenome i političkom životu. Obrazovanjem djevojčica nastojimo im otvoriti mogućnost da nakon završetka škole nađu zaposlenje. Takva vrsta cjeloživotnog kontakta i rada traži puno truda, strpljivosti i vremena od misionara, ali i poniznosti da u svoje ime zamoli za pomoć druge.

Crkva u Beninu cvjeta

Koliko je važno da se izgrađuje domaća Crkva, s domaćim klerom i redovnicima?

S ponosom mogu reći da je Benin zemlja duhovnih zvanja. Misionari koji su došli usadili su temelje vjere u Beninu, otvorili su sjemeništa i spoznali da beninski katolik ima potrebu biti navjestitelj radosne vijesti svojemu vlastitom narodu, na vlastitom jeziku. Osim na sjeveru, gdje je situacija malo slabija, beninske su biskupije bogate brojnim svećeničkim zvanjima, a redovničkima još i više, posebice ženskima. Nakon samo 150 godina djelovanja Katoličke crkve jug Benina može slati vlastite misionare na sjever. Uz brojna redovnička zvanja, velik je broj i bogoslova. No valja imati na umu da, unatoč tim brojkama, dovesti mladog čovjeka do ređenja nije lako. Mnogi od njih imaju različite i materijalne i duhovne poteškoće; svi dolaze iz obitelji miješanih, različitih vjerovanja i shvaćanja. Neki dođu do ređenja, no neki cijeli život trpe i do mučeništva se nastoje izboriti za ređenje i vjernost Bogu. Time svjedoče svoju vjeru te u tome leži poticaj, ponos i snaga mlade Crkve u Beninu. Stoga svojim prinosom, po žrtvi i molitvi, svatko u Hrvatskoj može pomoći Djelu sv. Petra, koje se brine za svećenički i redovnički podmladak. Dobrodošla je i materijalna pomoć, da bi im se omogućilo obrazovanje, život i rad. Svaki vaš prilog, i duhovni i materijalni, njihova su snaga, potpora, nova nada i elan koji će ih držati do posvećenja i do apostolskog djelovanja.

Što za vas znači biti misionarka?

Biti misionarka za mene znači ostvariti poziv koji mi je Bog dao, biti ona koja će se davati, ne gledajući na sebe i svoje vrijeme, čak ni na svoje zdravlje. Misionariti znači poput svijeće izgarati za druge, ali i biti svjetlo koje se nikada neće ugasiti, koje će svijetliti i poslije ovozemaljskog života. Biti misionarka znači svojim životom, na konkretan način, biti radosna navjestiteljica evanđelja. Biti misionarka radost je života, radost u Bogu.

Kako se može biti misionar u Hrvatskoj?

Svi smo poslani biti misionari u svojoj domovini, od najmanjega do najvećega. Misionar se može biti u svojem domu, na svojem radnom mjestu, u staračkom domu, u školi. Možemo se brinuti za duhovno i materijalno potrebite u Hrvatskoj, djecu i mlade, stare, zapuštene i odbačene, one na rubu života i na rubu društva, koji nemaju nikoga osim nas. Raspitajmo se o misijama u svojim školama i u svojim župama, postanimo misionari u svojoj okolini, sa svojim prijateljima ili sami, posjećujmo stare po domovima i bolnicama. Biti misionar znači nositi radosnu vijest slušajući bližnjega. Samo se treba odvažiti pozivati druge istomu vrelu dobra kojemu se mi utječemo. Pružiti komu časopis Radosna vijest već je velik misionarski čin, baš kao i osnovati župnu misijsku zajednicu ili se pridružiti već postojećoj, uključiti se u akcije Papinskih misijskih djela, darivati. Komu god pomognemo, on će također biti sretan ako može pomoći drugomu.

Imate li poruku za naše čitatelje?

Željela bih od srca zahvaliti svim čitateljima na svemu što čine za nas misionare, za naše sestre Beninke, što svima koji su im znani i neznani čine velika djela ljubavi. Zahvaljujem za svaki osmijeh na licu i za svaku otrtu suzu kada u Beninu u vaše ime pružamo pomoć. Neka vaša djela milosrđa i dalje budu neizmjerna u vašim srcima i vašim rukama, neka vam Gospodin po njima donese uskrsnuće, kao i svima u Crkvi u Hrvata.

Razgovarala: Ines Sosa Meštrović