S druge strane rijeke Lumbea
Prave misije u srcu Afrike
Na novom području evangelizacije, s druge strane rijeke Lumbea, u distriktu i Župi Senanga, u zapadnoj Zambiji, došli smo do trenutka kad se grade crkvice. Nakon početna propovijedanja, animatori su počeli okupljati ljude bilo u hladovini velikog stabla, bilo u školskoj učionici. Ondje su imali nedjeljne službe Božje – mi to zovemo Sundey Service ili Sebelezo na silozi jeziku. Čitaju se i tumače nedjeljna čitanja te održava molitva prema predviđenom formularu za nedjeljnu zajedničku molitvu bez svećenika. Takvih novih molitvenih sjedišta ima za sada pet.
Osjećamo se pozvanima da propovijedamo i učimo ono što vjerujemo da je pravo i Božje, oslanjajući se na tradiciju Katoličke crkve i na poslanje koje smo dobili. Počeli smo sijati sjeme Božje riječi i ono je počelo nicati. Nismo ni znali kako. No sjeme je nicalo i dalje niče, a male početne zajednice došle su do shvaćanja da su već dovoljno velike i da im je budućnost svijetla te da mogu prijeći iz hladovine stabala ili školskih učionica u sagrađenu crkvicu. U svojoj kući se obitelj sigurnije i ugodnije osjeća. Ne može se zauvijek ostati u gostima.
Nakon puno truda, rada i pripreme terena, nakon sjetve Božje riječi, propovijedima i molitvama s narodom, riječ niče i raste i pokazuje se u narodu. Snaga i životnost Božje riječi očituje ne zato što su propovjednici jaki i bez mane, nego jer je snaga sjemena u Sijaču.
Kad se već dođe do trenutka da stari misionar više nema one izdržljivosti za zahtjevna putovanja po selima kao nekada i kad mu kampiranje, šatorovanje i improviziranje više nije lako kao i prije, često s nostalgijom i zahvalnošću razmišlja o Učitelju, koji je hodao od sela do sela u društvu svojih učenika i okupljao ljude, propovijedao i liječio njihove bolesti te da je sve to vrijeme u njegovu društvu bio i on sam. Sada, kad su došle zrele godine, koje ni sam Učitelj nije doživio, potrebno je nastaviti isti Učiteljev posao, ali na drugi način, a to – je slanje mlađih orača i sijača. Njihov zadatak je nastaviti Učiteljev rad.
Svećenika je u misijama premalo. Potrebno je učenike osposobiti, dati im znanje i otvoriti ih prema snazi koja dolazi „odozgo“, potrebno je da oni preuzmu odgovornost za Crkvu. Njih treba pratiti molitvom i duhovnom snagom, jer se na njih puno oslanjamo.
Obilazeći sela otkrivamo da ne samo da nemaju crkvu i poznavanje evanđelja, već nemaju niti škole, pa djeca ostaju nepismena. Budući da Katolička crkva ima cjelovit pristup čovjeku i njegovim potrebama za obrazovanjem, liječenjem, općim napretkom te, naravno, za Bogom, na te potrebe uvijek nastojimo odgovoriti. To nam je izazov, pa je zato veliko čudo da naša misija gradi i bolnice i otvara škole. Tako smo uz pomoć dobročinitelja iz Hrvatske i Papinskih misijskih djela uspjeli sagraditi nekoliko bolnica, a jedna je upravo u izgradnji, a u Lusuu smo ostavili cijelu školu i predali ju državi na upravljanje.
Ipak, radije ulazimo u organiziranje seoskih škola ondje gdje to država još nije uspjela učiniti, a gradnju škola i bolnica prepuštamo državi. Dogovorimo s ljudima da sagrade barem dvije školske učionice, od gline i trave, kao što su i njihove kuće, a mi im damo učitelja animatora. Njegov je zadatak da, s odobrenjem državnih vlasti, otvori školu i bude prvi učitelj. U isto vrijeme taj učitelj organizira i Crkvu, pa bude i prvi voditelj molitve. Tako nastaje spoj evangelizacije i odgoja i obrazovanja, a to su prave misije u srcu Afrike.
Te misije, kao i druge, trebaju suradnju s onima u Domovini koji ovo čitaju, a nemaju poziv da budu ovdje. Zajednički trebamo puno raditi da bi se sijalo, a sjeme onda čini svoje po svojem prirodnom, Bogom danom tijeku.
Don Boris Dabo
Tiskaj 