RADOSNA VIJEST - br. 136
Sarajevo, 17.11.2017

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (10)

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve - Ad gentes

5.3. Misije „u kojoj kulturi“

Treći oblik revolucije tradicionalne ideje misija odvija se na području kultura, što je u posljednje vrijeme proučavao Mario de Franca Miranda. Kako on piše, zahtjev za prilagođavanjem kulturama čuo se uglavnom posvuda, ali se ponajviše osjećao u Africi, kao reakcija na oblik civilizacije koja je pratila misije posebice za vrijeme kolonijalizma. No nedostatnost te teorije o prilagođavanju ubrzo se osjetila, pa se počelo naglašavati potrebu utjelovljenja u kulturu. Kritizirana je teorija „zasađivanja Crkve“, jer da je previše povezana sa zapadnjačkim univerzalističkim konceptom Crkve, prema kojem bi se misionarsko djelovanje sastojalo u presađivanju na druge kontinente onakve Crkve kakva se povijesno, teološki, liturgijski i kanonski razvila i oblikovala u Europi. Više se sada naglašava paradigma iz Lumen gentium br. 13, koja ostavlja prostora za različitosti i promiče ih pod vidom jedinstva naroda Božjega. Taj prijelaz od koncepta prilagođavanja prema ideji utjelovljenja dovodi do brojnih problema teološke naravi, koji su često povezani s društveno-kulturnim pretenzijama, a ponekada i političkim. S jedne strane se priziva deokcidentalizacija kršćanstva, to jest oslobođenje od zapadnjačkog oblika kršćanstva, s nakanom da ga se učini spremnijim za druge kulture, bez posredovanja kolonijalne kulture, a s druge se strane osjećaju poteškoće u postupku pročišćavanja, jer se nikada nije došlo do čistog stanja, budući da je evanđelje izvorno umotano u tjelesno-kulturnu odjeću židovstva. Time se došlo u srce inkulturacije s teškim pitanjem: Kako neki poseban povijesni događaj, koji ima univerzalnu vrijednost, može biti emancipiran od onoga što ga je učinilo mogućim i kako može biti odvojen od svojih višestrukih povijesnih recepcija, koje su jedini putevi pristupa da ga se upozna? Evangelii nuntiandi zato govori o evangelizaciji kultura, jer se evanđelje ne poistovjećuje ni s jednom kulturom, već nudi kriterije za izradu novih sinteza, novih humanizama, a temeljni kriterij jest prioritet istine evanđelja u odnosu na kulture, budući da ni jedna nije savršena.

U spomenutom kontekstu nije dovoljno obraćenje pojedinih osoba, već je potrebno također obraćenje kultura. U tom pogledu indijski teolog Michael Amaladoss govori o potrebi da se ide s onu stranu inkulturacije, bilo u smislu da je evanđelje uvijek opskrbljeno protukulturnim nabojem, koji nema nakanu razoriti kulturu, nego ju preoblikovati, bilo u smislu da ni jedna religija ne može imati isključiv odnos s bilo kojom kulturom, već su sve religije pozvane da zajedno nadahnjuju kulturu, u dijalogu.

Pod dojmom neuspjeha kršćanstva u Aziji, javlja se teorija da je to posljedica činjenice da je latinsko kršćanstvo odvojilo religiju od kulture. Prema pisanju Aloysiusa Pierisa, ono što je stvarno potrebno nije inkulturacija, nego dereligionizacija, kao što se dogodilo s budizmom, koji se prilagodio ne samo različitim kulturama, nego i različitim religioznostima azijskih naroda. Kršćanske misije su, naspram tomu, bile neka vrsta deinkarnacije: ne može se presaditi europsko kršćanstvo u Aziju prije negoli se razbije vaza u kojoj je zasađena ta biljka. Nitko međutim nije imao hrabrosti razbiti grčko-rimsku vazu u kojoj kršćanstvo već stoljećima samo preživljava u Aziji.

Danas je inkulturacija međutim pozvana također na teško sučeljavanje s procesom globalizacije, koja relativizira odnos evanđelja s pojedinim kulturama i promiče mondijalizaciju kultura. Nastaju transkulturni oblici i s visoka se počinje gledati na lokalne kulture i međukulturne odnose. Stoga je sve češće pitanje: Koju kulturu evangelizirati; odnosno, što u tom novom stanju stvari znači inkulturacija? S druge strane, pretjerana kontekstualizacija teologije riskira lokalističke i plemenske posljedice, koje dovode u krizu apostolicitet i katolicitet kršćanske vjere, to jest njezinu vjernost izvorima i njezinu raspoloživost i otvorenost u pogledu budućnosti.

Uz te spomenute teorije, u novije vrijeme, prema prikazu Ilarije Morali iz 2014. godine, pojavljuju se još neke. Tako, npr., Jose Panadan, koji bi mogao biti indijski isusovac, koristeći neke odlomke iz saborskih tekstova, piše o mogućnosti da kršćanin ima čak „dvostruk ili mnogostruk vjerski identitet“, ali u naslovu svojeg teksta taj teolog postavlja retoričko pitanje i teološku dilemu: bi li to bio misijski problem ili projekt.

Na španjolskome govornom području, Paolo Suess smatra da je Drugi vatikanski sabor otvorio mogućnost „spasenjskog priznanja nekršćanskih religija“ te da se razlikovanje između krštenih i nekrštenih ne bi više sastojalo u posjedovanju spasenja. Tako bi se na Saboru dogodio prijelaz „od spasenjskog monologa prema međureligijskom dijalogu“. To bi kao rezultat imalo različite posljedice, također u tumačenju pojma misija. To jest ne bi se više radilo o misijama ad gentes, nego o misijama inter gentes.

Jonathan Tan, iz Malezije, također piše o misijama inter gentes i smatra da teologija misija saborskog dekreta odražava viziju tipičnu za europskog misionara: donijeti Krista nekrštenima i zasaditi Crkvu među narodima. On smatra da je takvo saborsko razmišljanje plod kolonijalnog razumijevanja misija, što je karakteristično za zapadnu misao. Ta teologija, prema njegovu mišljenju, u međuvremenu je nadvladana kao logična posljedica prisutnosti i djelovanja Riječi i Duha u drugim religijama.

Indijac Roy Lazar u svojim spisima predlaže „uzajamnu evangelizaciju“ kao alternativan oblik onomu tradicionalnomu. To jest, poslanje azijskog kršćanina trebalo bi se sastojati u uzajamnoj razmjeni poruke i vrjednota s članovima drugih religija, da bi se hodilo zajedno, svatko svojim putem, prema cilju božanskoga, koje se shvaća prema vlastitoj religijskoj predstavi. Dijalog je s pripadnicima drugih religija dakle tim više potreban da bi kršćanin mogao „uzajamno“ i „zauzvrat“ primiti dodatno svjetlo i dodatne istine od svojih sugovornika i od njih tako biti „evangeliziran“.


Piše: Biskup Tomo Vukšić

Tiskaj    Pošalji