RADOSNA VIJEST - br. 133
Sarajevo, 01.08.2017

Naviještanje evanđelja Isusa Krista i kultura dijaloga (7)

Razmišljanje uz Dekret Drugoga vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve - Ad gentes

4. Poslijesaborsko učiteljstvo o misijama

Poslije Drugoga vatikanskog sabora crkveno učiteljstvo objavljivalo je posebne dokumente, koje je, izravno ili neizravno, posvećivalo temi i djelu misija. Tako je Pavao VI. objavio: „Ecclesiam suam”, 1964.; „Populorum progressio“, 1967.; „Octogesima adveniens“, 1971.; „Evangelii nuntiandi“, 1974. Snažan misijski sadržaj ad gentes imaju dokumenti Ivana Pavla II.: „Redemptor Hominis“ (1979.), „Dives in Misericordia“ (1980.), „Laborem Exercens“ (1981.), „Slavorum Apostoli“ (1985.), „Dominum et Vivificantem“ (1986.), „Redemptoris Mater“ (1987.), „Sollicitudo Rei Socialis“ (1987.), „Centesimus Annus“ (1991.), „Redemptoris Missio“ (1990.), „Veritatis Splendor“ (1993.), „Evangelium Vitae“ (1995.), „Ut unum sint“ (1995.). Naglašena je važnost prinosa žene u evangelizaciji prema apostolskom pismu „Mulieris dignitatem“ (1988.). Misijski su usmjerene i postsinodske pobudnice: „Familiaris Consortio“ (1981.), „Reconciliatio et paenitentia“ (1984.), „Christifideles laici“ (1988.), „Pastores dabo vobis“ (1992.), „Ecclesia in Africa“ (1995.), kao i „Tertio millennio adveniente“ (1994.). U nastavku bismo ukratko predstavili samo najvažnije od tih dokumenata, kao i još neke druge koji imaju općecrkvenu važnost.

Na prvom je mjestu, po vremenu svoga pojavka, apostolska pobudnica pape Pavla VI. Evangelii nuntiandi, koju je objavio 8. prosinca 1975., na završetku jubilarne godine. Tema je te pobudnice evangelizacija u suvremenom svijetu, a objavljena je deset godina nakon završetka Drugoga vatikanskog sabora.

Još važnija je enciklika pape Ivana Pavla II. Redemptoris missio, koju je objavio 7. prosinca 1990., točno na 25. obljetnicu dekreta Ad gentes i 15 godina poslije apostolske pobudnice Evangelii nuntiandi. Papina je nakana bila pozvati Crkvu na novo misijsko zalaganje, potvrditi zalaganje svojih prethodnika i potaknuti obnovu vjere i kršćanskoga života. Između ostaloga, ondje čitamo: „Doista, misija obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet, ulijeva novi žar i daje nove poticaje. Vjera se snaži dok se daje! Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u poslu sveopćega poslanja. (…) Nužnost misijske evangelizacije jest činjenica da je ona prvo služenje, koje Crkva može pružiti svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu u današnjem svijetu, koji znade za uistinu čudesne pobjede, ali je, kako se čini, izgubio osjećaj za najviše stvari i za sam život.“ (Br. 2.)

U povodu 25. obljetnice saborske deklaracije Nostra aetate, o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda Jozef Tomko,  predstojnik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog Francis Arinze objavili su 1991. godine zajednički dokument Dijalog i navještaj. Razmišljanja i upute o međuvjerskom dijalogu i o naviještanju Isusa Krista,koji je Misijska središnjica iz Sarajeva u prijevodu na hrvatski jezik objavila već sljedeće godine. O odnosu navještaja i dijaloga taj dokument na jednom mjestu sažeto kaže: „Svi su kršćani pozvani da budu osobno zahvaćeni ovim dvama putovima kako bi se ispunilo jedincato poslanje Crkve, to jest naviještanje i dijalog. Način na koji to čine ovisit će o okolnostima i o stupnju njihove pripravljenosti. Ipak, moraju stalno imati pred očima da dijalog, kao što je već rečeno, ne predstavlja cijelo poslanje Crkve i ne može jednostavno nadomjestiti naviještanje ali ostaje upućen na naviještanje ukoliko u njemu dinamički postupak evangelizatorskoga poslanja Crkve dostiže svoj vrhunac i puninu.“ (Br. 82.)

Posebno mjesto u cijeloj ovoj raspravi svakako zauzima Dominus Iesus – Deklaracija o jedincatosti i univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, koju je objavila Kongregacija za nauk vjere 2000. godine. Ta izjava ponavlja saborsku teologiju općega Božjeg plana spasenja, naglašava vjeru u Isusa Krista, jedinog spasitelja, te u svezi s tim poziva na kristocentričnu ekleziologiju, u kojoj se Crkva promatra u odnosu najprije na Krista, pa onda i u odnosu na svijet, na način da su ta dva odnosa međusobno uvjetovana i komplementarna. Zapravo, Sabor je tako stavio Crkvu u odnos s njezinim početkom i njezinim poslanjem u svijetu. A dio modernoga evangelizacijskog poslanja Crkve jest i teološki dijalog s kršćanima i s nekršćanima.

Ta je izjava, čim se pojavila, izazvala brojne reakcije po svijetu: katolika, kršćana nekatolika i službenih predstavnika njihovih zajednica (anglikanaca, protestanata, pravoslavaca, starokatolika), ali i nekih nekršćana. Jedni su sadržaj izjave prihvatili kao znak kontinuiteta katoličkoga nauka. No, s druge strane, neki od komentara bili su negativni: često vrlo burni, ponekad pretjerano emotivni i novinski površni. Reagirali su i protestanti u Republici Hrvatskoj, koji su za izjavu rekli da je „hladan tuš“ na mnoga ekumenska nastojanja nakon Drugoga vatikanskog koncila i pozvali Katoličku crkvu u Hrvatskoj da se distancira od nje, dok su ju neki u srpskom pravoslavlju nazvali izrazom rimocentričnog ekumenizma, koji se uvijek svodio na uniju.

Zakonik kanonskoga prava, koji je objavljen 1983. godine, primjenjuje na pravno-pastoralnoj razini, između ostaloga, također misijske naznake Drugoga vatikanskog sabora. Tom pitanju posvećuje jedno cijelo poglavlje, naslovljeno Crkvena misijska djelatnost, u kojem je 12 kanona (kan. 781 – 792). U njima se kaže da je Crkva po svojoj naravi misionarska, govori se o odgovornosti hijerarhije i vjernika, o suradnji misionara i katehista, predstavlja se misionarsko djelovanje, suradnja i animacija te naglašava važnost promocije zvanja i mjesta Papinskih misijskih djela.

Katekizam Katoličke Crkve (1992.) sažima misijski nauk Sabora i crkvenog učiteljstva nakon Sabora i sustavno ga predstavlja u okviru misterija i poslanja Crkve pod naslovom Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku. Prema tom nauku, opće poslanje Crkve proizlazi iz izvora – Presvetog Trojstva, po Kristu u Duhu, i nastavlja se u Crkvi ,„misteriju“ i „općem sakramentu spasenja“ (br. 772 – 780), a misijski elementi nalaze se također u poglavljima koji tumače što znači da je Crkva katolička (br. 830 – 856) i apostolska (br. 857 – 870).


Piše: Biskup Tomo Vukšić

Tiskaj    Pošalji