RADOSNA VIJEST - br. 122
Haiti, 15.09.2016

Cite Soleil - Grad Sunca

Sestre Služavke na Haitiju posjetile siromašno naselje "Grad sunca"

Cite Soleil ili Grad Sunca nosi krasno ime, ali ne i lijepu stvarnost života njegovih stanovnika. To je bila četvrt u Port-au-Princeu koja je postala prenapučena i prerasla u „grad“, koji je smješten uza samu obalu Karipskog mora, koje je, nažalost, zagađeno smećem i otpadom.

Sretnici s jednim obrokom dnevno

Odavno smo željele posjetiti taj grad, ali ne zbog njegove obasjanosti suncem, nego uronjenosti u siromaštvo i kriminal. Naime radi se o četvrti u kojoj živi oko 200 000 stanovnika mlađe životne dobi, a nosi tužnu titulu jedne od najsiromašnijih četvrti zemaljske kugle. Nije lako naći prave riječi da bi opisale život ljudi koji žive u četvrti kojom se šire mirisi kanalizacije i opće zagađenosti. Ljudi žive u kućicama izgrađenim od cerada, kartona i starih limova koje su pronašli na nekom otpadu. Veličina tih improviziranih i u nizu poredanih kućica je oko 3 × 3 metra, a u njima živi i više od deset članova obitelji. U takvim uvjetima jedna ili eventualno dvije prostorije istovremeno su spavaća soba, kuhinja, boravak, WC… Nije neobično da u takvim uvjetima života i opće nečistoće jako puno ljudi obolijeva, a onda i prerano umire, jer nema novca za bolnicu i lijekove. Djeca su okružena prljavštinom, većinom bez odjeće, a ako imaju jedan obrok dnevno, smatraju se sretnicima. Život im je borba za golo preživljavanje, od borbe za hranu do borbe protiv različitih bolesti. Teško je pojmiti, a onda i prihvatiti da u 21. stoljeću žive ljudi bez struje, bez pitke vode i hrane, bez osnovnih higijenskih uvjeta, kao što su kupaonica i kanalizacija. Mjesto je to vladavine bandi, koje kontroliraju cijelo područje, jer su vlasti digle ruke od njih. Samim tim, domaći ljudi izbjegavaju ulazak u Cite Soleil, jer je jako opasno, a napose za bijelce. Naime bijelci su prigoda za zaradu jer ih mogu oteti i tražiti veliku svotu novca da bi ih pustili na slobodu. Nažalost, otkupnina je jedno od sredstava za preživljavanje bandi.

Unatoč siromaštvu, žive velikom nadom

Naš utemeljitelj Josip Stadler govorio je nama služavkama Maloga Isusa: „Pomozi siromasima kad god možeš, pa će i tebi Bog.“ Stoga smo s. Liberija i ja odlučile otići u taj dio grada s američkom organizacijom „Reiser Relief“, koja pomaže tim ljudima. S nama su bila i dva službena fotografa organizacije, koji su fotografirali, a mi smo nastojale biti što diskretnije, da ne bismo izazivale pozornost i stvarale neugodne situacije. Upozorili su nas da ne nosimo ništa od osobnih stvari, a napose ne dokumente, torbicu ili mobitel. Ljudi već prepoznaju vozila te organizacije jer im svakodnevno doniraju dva-tri kamiona pitke vode. Upravo ta pomoć osigurava siguran i miran prolazak vozila organizacije kroz ta naselja. Potresno je bilo vidjeti ljude i djecu kako trče s kantama za vodu, pri čemu nisu znali bi li se prije umili, napili ili odnijeli vodu kući. Moramo priznati da smo ostale šokirane uvjetima i pogođene stvarnošću, a onda i našom ljudskom nemarnošću i neodgovornošću za braću koja su siromašna i trpe od gladi i žeđi. U nama su se javljala pitanja zar doista ne možemo učiniti ništa da se stanje popravi, zar smo doista toliko slijepi da jedni od nas bacaju hranu, a drugi gladuju, zar doista živimo u svijetu u kojem jedni zaborave zatvoriti vodu nakon polusatnog tuširanja, dok drugi nemaju niti čašu vode za piće…

Mi sestre bile smo im zanimljive. Djeca su nam trčala ususret, ali su tražila i nešto za pojesti, a onda i koji zagrljaj više. Poneko dijete nas je i „ugrizlo“ da bi vidjelo kako se naša bijela koža crveni. Ljudi u Cite Soleilu nemaju hrane, pa pronalaze razne načine preživljavanja: od prekopavanja smetlišta pa do izrade kolača od blata. Taj kolač, nakon što ga osuše na suncu pojedu ili prodaju, a time uzrokuju mnoge bolesti i prerane smrti.

Osjećaji tuge i radosti

Naši osjećaji su se izmjenjivali od tuge do radosti. Dirljiv susret bio je s jednom djevojčicom koja nas je odvela do svoje kućice, pokazavši nam gdje živi. Nema riječi koje to mogu opisati. Slika koju dostavljamo u prilogu pokazuje njezinu kuću i govori sve. Uza sve siromaštvo koje smo vidjele u tom kvartu, vidjele smo djecu, ali i ljude koji žive s velikom nadom u srcu za bolje sutra. Tu nadu u njima bude i misionari koji su došli iz različitih zemalja svijeta da bi ublažili njihove patnje. Ni misionarima koji su tamo, koji u toj četvrti već godinama žive, nije nimalo lako, jer su često mete napada, pljački, a ponekad i kidnapiranja od „profesionalnih“ kriminalaca, živeći tako u veliku riziku za vlastiti život.

Popularnost hrvatskih nogometaša

Poseban je bio i trenutak kad su čuli da smo s. Liberija i ja iz Hrvatske. Zanimljivo je kako djeca u dobi od pet do osam godina, koja nemaju televizor, znaju za hrvatskog nogometaša Luku Modrića, ali i mnoge druge. Jednostavno, svi ga vole. Kad su čuli da smo iz iste zemlje, onda su djeca „zaključila“ da sam sigurno sestra od Luke Modrića, govoreći: „I ona je mala i plava, baš kao Luka.“ Bila je to „udarna vijest“ u cijeloj četvrti da su vidjeli sestru Luke Modrića i nikakvo razuvjeravanje nije pomoglo.

Budući da je Haiti zemlja u kojoj ljudi žive za nogomet, kad je prijenos utakmice, oko jednog malog televizora skupi se više od 100 ljudi koji zajednički sakupe po koji sitni novčić da bi upalili televizor na bateriju i mogli pratiti utakmicu, to smo vidjeli upravo taj dan. Vjerovali ili ne, naši nogometaši nama su ulaznica u svjetove i živote ljudi u Haitiju za koje nismo ni sanjale da postoje. Hvala im na tome, zato i mi navijamo s našom djecom u Dječjem domu „Kardinal Stepinac“ za Hrvatsku i pratimo nogomet svim srcem. Drago nam je da je i u našem domu petero djece iz te četvrti našlo svoje utočište i topli dom.

Ovo nam je bila velika životna pouka da budemo Bogu zahvalni za sve ono što imamo u svojim životima te da svoja srca otvorimo potrebnijima od nas samih. Ovi ljude žive s nadom da će dragi Bog pogledati i njih i njihove živote te im dati bolju i svjetliju budućnost. Također žive s nadom da ćemo se i mi vratiti jednog dana s malo pomoći više.


S. Ana Uložnik

Tiskaj    Pošalji