Kongo, 09.04.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Putovanje "nagibnim" vlakom

Započe drndanje. Diže se prašina kao za kamionima koji voze poljskim putovima. Odmah se vidi da je to "nagibni" vlak. Jer nagiba se, ljulja se tamo-amo. Imaš dojam da će se svaki čas prevrnuti. Ali ne, on uspravno juri prema svom cilju, vozeći kao prava lastavica, samo puno, puno sporije. Iz vlaka se najbolje vidi bijeda koja vlada u predgrađu afričkoga milijunskog grada. Tu se vidi ljude onakve kakvi jesu: siromašni, napola goli, a s druge strane ljubazni, nasmijani. Iako nikoga u vlaku ne poznaju, sve ih pozdravljaju mašući rukama i dovikujući glasno. Sav svijet je izišao vani ispred koliba, potleušica i baraka. Ta ne viđa se svaki dan putnički vlak. Djeca napola gola galame da im putnici bace prazne konzerve ili plastične boce. Ulazimo u savanu. Ponekad se vlak zaustavi usred šume ili savane a da nitko ne zna zašto. Naravno, zaustavlja se u svakom većem selu ili gradu i ondje ostaje najmanje pola sata, a u nekim mjestima čak sat-dva. U gradu Likasiju čekali smo čak sedam sati dok mehaničari nisu popravili lokomotivu. Na kolodvorima se putnici nekako izvuku iz vlaka preskačući bidone, torbe i kovčege, a hitri momci skrate put; jednostavno iskaču kroz prozore. Kroz njih se ponovno vraćaju kad strojovođa sirenom dadne znak da će vlak uskoro krenuti dalje.

Kad vlak dolazi u koje mjesto, kolodvor se odmah pretvori u veliku tržnicu. Čim se vlak približi kolodvoru, žene trče sa svih strana noseći na glavi korpe i velike lavore s urodom svojih njiva. Ima tu kukuruza, manjokina brašna, luka i češnjaka, banana, graha... Nema čega nema! Neke žene donijele gotovu, kuhanu hranu. Svatko na put nosi nekoliko manjih posuda da bi u njih mogao staviti hranu koju kupi na kolodvoru. Naravno, svi jedu rukama, kako je i običaj u Africi. Većina ih sjeda odmah pokraj vlaka. Nema veze što je posvuda velika prašina. Glad ne gleda kakva je hrana, čista ili prljava. Važno je napuniti želudac. Koji ostanu u vlaku, kupuju hranu kroz prozor i jedu u vlaku. Otpadci hrane padaju po podu i nakon jednodnevne vožnje cijeli je pod prekriven tim otpadcima. Iako je vlak prenatrpan i ljudima i prtljagom, žene neumorno kupuju i na svakom kolodvoru dodaju nove vreće i najlonske vrećice, ali i nevolje za sve nas. Naime žene su vrlo osjetljive kad vide popust. A hrana je u savani puno jeftinija nego u gradovima kamo mnoge putuju.

Starac s prženim kukuruzom

S nama je u kupeu jedan simpatični djedica od kojih 75 godina. Često vadi iz torbe prženi kukuruz-kokice i pola jede, a pola baca ispod ležaja. Bi mi zanimljivo što on to radi. Pratio sam ga dugo i na kraju se oglasiše kokoši. Djed je sa sobom iz Lubumbashija ponio žive kokoši i od vremena do vremena hrani ih tim kokicama. S njima će putovati najmanje tri dana. Eto, putovao sam u vlaku kokošinjcu! Nasuprot meni sjedila je jedna žena s mališanom od dvije i pol godine. Taj nas je mali veoma zabavljao svojim "provalama". Ali je ponekad bio i vrlo dosadan. Skakao je po nama, noću nas budio, gazio nam po nogama, plakao kad bi mu majka izišla na kolodvoru i ne bi se odmah vratila. Posebno je dosađivao djedici i ljutio ga, a ovaj bi se mrgodio i svaki put ga tjerao od sebe. Meni je to bilo vrlo simpatično i zabavno, pa sam mališana potajno poticao da izaziva starca.

Bolje pješice nego vlakom

Pada mrak. Netko predloži da malo sredimo stvari da bismo mogli leći i zaspati. Na sredini, između ležaja, stvorila se tolika hrpa da se više uopće nije moglo izići iz kupea. Još je mnogo stvari ostalo na svih šest ležaja. Uspio sam nekako prileći, zgrbljen kao gudalo, a pod glavu sam stavio torbu punu rezervnih dijelova koje sam kupio za svoje staro terensko vozilo. Napipao sam bubanj za kočnice i nekako mi bi najzgodnije na njega nasloniti glavu. Kako divno uzglavlje!

Nižu se kolodvori, prolaze sati i uđosmo i u treću noć. Gotovo da ništa nisam jeo, osim nekoliko biskvita. Primičemo se Kibuli, gdje je naš fra Pere Čuić. Telefonirao sam mu da dolazim. On mi je spremio izvanredne sendviče i vrlo hladno pivo. Svaka čast našemu fra Peri! I on je odlučio poći sa mnom u Kaminu k fra Filipu. Naš vlak "lastavica" dojuri u Kaminu nešto prije pola noći. Tih 600 km prešao je za 55 sati, a to je prosječno sporije od 11 km na sat. Pitam se gdje mi to živimo u 21. stoljeću, dok vlakovi u Europi jure i više 300 km na sat. Na kraju stvorih čvrstu odluku: nikada više ovim vlakom! Radije polako pješice.

Povratak u misiju

Vratio sam se iz domovine s odmora. Već su počele redovito padati kiše, a ja više od 10 dana čekam u Kamini kod fra Filipa da mi njegovi mehaničari poprave vozilo, jer sam iz grada Lubumbashija donio sa sobom punu torbu rezervnih dijelova. Morao bih čim prije posjetiti barem ona najudaljenija sela, jer kad kiše počnu obilato padati gotovo svaki dan, putovi postaju toliko loši da je gotovo nemoguće njima voziti. Mehaničari se danima muče s mojim vozilom, ali uvijek nešto nedostaje, jer staro vozilo već petnaestu godinu "plovi" po ovim bespućima. A koliko je samo puta bilo zaglibljeno! Kad vidjeh da čekanju ne će biti kraja, uzeh fra Filipovo novo vozilo koje je nedavno dobio i krenuh u svoju misiju Kimpangu. Sa mnom je trebao poći i mehaničar Paul da popravi crpku za vodu, jer su mi javili da se pokvarila i da u kući nema ni kapi vode. On će poći motociklom, da bi se imao čime vratiti, ali i motocikl ostario i pokvario se. Dakle, sve staro i pokvareno: i vozilo, i crpka za vodu i motocikl. Zato je Paul došao tri dana poslije mene. Cijeli dan se mučio s crpkom, pa na kraju zaključio da ju treba ponijeti na popravak u Kaminu.

Opet u pohode selima

U kući nemam vode pa mi je drago što idem u sela. Barem se ne ću brinuti čime ću se oprati. Dobro je i u seoskim "kupaonicama". Prvo ćemo poći u selo Masombo i Kalembu, jer između ta dva sela nalazi se bara koja je još uvijek dosta suha, ali je kasnije nemoguće njome proći, jer vodostaj naraste i dva metra. Kao i obično, pratit će me pastoralni suradnik Jean-Marie i vjeroučitelj William. Divota je voziti se ovim krajolikom. Posvuda samo zelenilo. Mlada trava buja poslije prvih kiša. Čak je prolistalo i drveće koje je izgorjelo kad su palili savanu prije dva-tri mjeseca. Koja otpornost i snaga prirode u Africi! Sve se spali, postane posve crno, a onda iz toga niče novi život. To me uvijek zadivljuje. Ima jedno divlje drvo, zovu ga ndunga. Takvo jedno samoniklo drvo smetalo je u mom dvorištu. Naredio sam momku da ga posiječe do korijena. On to učinio i još zapalio vatru nad žilama koje su ostale u zemlji. Ali poslije nekoliko tjedana iz tih spaljenih žila pojavile su se mladice. Čudo Božje prirode i želja za životom!

Vožnja je vrlo udobna u fra Filipovu novom vozilu. Iako ima rupa na svakom koraku, ne trese previše kao moje. Mladež iz pokreta "Kiro" izišla je izvan sela pred nas. Prva novost koju zapazih jest novi starješina kršćana. Mlad je čovjek, a prije pet-šest godina bio je vjeroučitelj u zajednici. Zamijenio je staroga Alberta, koji je dobričina, ali vrlo "smotan", nespretan, spor i stidljiv. Odmah po dolasku rekoh svima koji se okupiše oko vozila da bi najbolje bilo da što prije počnemo s ispovijedanjem, jer ako uđemo u noć, žene će imati poteškoća s pripremanjem večere. Ali oni uvijek rade po svome. Ako kažeš da počnemo u četiri sata, ne će doći u kapelicu prije pet. Nemaju osjećaja za vrijeme. Žure samo onda kad ih okolnosti prisile. Npr., ako vlak dolazi, onda su svi na vrijeme na kolodvoru. Ili ako ja vozilom idem u grad, uvijek me neki zamole da ih povezem. Kad im kažem da je polazak u sedam sati, oni su već u šest pred misijom. Eto, i danas smo zašli u noć i vrlo se mučili s mrakom, jer je jaki vjetar koji je puhao kroz prozore gasio lojnu svijeću na oltaru. A to bijaše jedino svjetlo u kapelici.