Kongo, 16.01.2016

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Kod starješine kršćana opet žalost

Vraćamo se prema Tshibambi. Kiša stalno pada ispred nas, a mi ju slijedimo ne ulazeći u nju. Dobro je tako. Neka se ispada sada u popodnevnim satima, pa večeras ne će smetati mladima dok uz vatru budu pjevali, a ni mi noćas ne ćemo imati problema sa slamom u krovu, koja u ovakvim prilikama prokišnjava. Dakle ne ćemo se noćas morati premještati iz jednog kuta u drugi.

Zadnji put kad smo bili ovdje, u starješine kršćana, bila je žalost. Umro mu unuk, a sad je opet umrlo dijete od jedne kćeri koja je udana u selo udaljeno oko 50 km. Kao što se djeca često rađaju u selu, tako isto često i umiru. Ovdje je život takav. Razgovaramo s glavnima u zajednici. Stvarno nisam s njima zadovoljan. Nema napretka. Zato svi zajednički pokušavamo naći rješenje kako dalje raditi. U tomu razgovoru zateče nas i noć. Čekamo mlade da počnu pjevati uz vatru. Ali ovaj put vatra je vrlo slaba. Dvojica se muče pušući da ju rasplamsaju, ali ne ide, jer su danas drva pokisla. Tako je mladež ovaj put pjevala u polumraku, a mi smo obukli vjetrovke i kapute da se ugrijemo poslije kiše.

Ujutro opet pozivam vjeroučitelja. Priča mi da ima nekih koji slijede pouku, ali još nisu spremni primiti sakramente. Tako ćemo danas imati samo ispovijed i svetu misu.

Poslije ručka oblaci se nadvili. Kiša samo što ne počne padati. Žurimo u Kaimpulu da uđemo u kuću prije kiše, jer je ovdje svijet pomalo čudan u pozdravljanju. Čim iziđem iz vozila, makar kiša silno padala, svi me okruže i pružaju mi ruke. Svatko se želi sa mnom posebno rukovati, ne mareći što ću pokisnuti. Uspio sam ovaj put ipak utrčati u kuću prije nego krupne kapi počeše lupati. Neka sada pada koliko god hoće!

Kršćanske zajednice u dva sela

Tshibamba i Kaimpulu bile su dvije gotovo jednake zajednice po broju vjernika. Budući da su sela blizu, napravili smo potpuno iste kapelice, da ne bude zavisti. Ali iz godine u godinu razlika se povećavala u korist Kaimpulua. Tamo je nekako mrtvo, a ovdje se osjeća život. U Tshibambi ih bijaše samo dvanaestero za svetu pričest, a u Kaimpulu 42. I danas sam ovdje krstio pet mladića i jednu djevojčicu, a dvoje ih bijaše za prvu pričest. Odnedavno su tu dva pjevačka zbora. Stari je zbor pjevao na misi, a novi sinoć nama u čast. Ovdje ima mnogo mladića koji mole u zajednici. Oni će se oženiti i imat ćemo novih katoličkih obitelji. U Tshibambi smo ovih godina krstili puno djevojaka. Ali one su se udale i više ne žive tu, a neke ne mole više u katoličkoj zajednici, jer su se udale za one koji ne mole s našim vjernicima. Prema ovdašnjim običajima, žena mora slijediti muža u svemu, pa i u vjeri.

Vjeroučiteljevo vjenčanje u Mpyani Bondo

Ujutro, nakon pozdrava s vjernicima, čekamo samo da žene prokuhaju vodu te popijemo kavu, pa da onda krenemo dalje u Mpyanu Bondo. Ali pred sam polazak brojni žele razgovarati sa mnom. Nisu to pitanja vjere, nego svatko iznosi svoje jade i nevolje, tražeći pomoć. Još prije 2000 godina Isus je upozorio svoje učenike: "Siromaha ćete uvijek imati." A u Africi ih ima na svakom koraku. Nema smisla upuštati se u velike rasprave, nego podaj što imaš i idi dalje! Napuštamo selo kroz šumu palmi i ulazimo u gustu travu. Nakon 45 minuta vožnje stižemo u selo. Zatekosmo sve u pokretu. Posvuda lonci na vatri. Sprema se veliko slavlje. Vjenčat će se vjeroučitelj. To je prvo crkveno vjenčanje u selu otkako je osnovana zajednica prije šest godina. Prije svete mise moram "rastjerati" djecu koja ne mole u našoj zajednici, jer ako uđu u malu kapelu, zauzet će ionako skučen prostor i cijelo će vrijeme smetati. Kad je djeci tijesno, samo se guraju, štipaju, pričaju, a ona manja djeca i plaču. Zato prije nego su stariji došli do kapelice, podijelih djeci bombone i rekoh da ostanu samo katolička djeca, a ostala da se vrate u selo. Dođoše i odrasli. Natiskalo se mnoštvo. Među njima ima i onih koji nisu katolici, ali danas žele vidjeti kako se katolici vjenčaju. Obećanja mladenaca popraćena su bučnim poklicima radosti.

Opet se cijelo selo okupilo ispred roditeljske kuće mladoženje. Tu su sve žene iz susjedstva. Pomažu domaćine, i riječima i djelom, da jelo bude što ukusnije. Za to vrijeme muškarci sjede u hladovini, čekajući da se počne točiti palmino vino i smrdljiva rakija lutuku. Za ručak se ulazi u kuću po skupinama. Žene postave na stol hranu, pa onda pozovu one koji su na redu. Naravno, ovdje smo Jean-Marie, William i ja najugledniji gosti, pa prvi dobismo poziv da uđemo u kuću. U Africi je kokoš najčasnije meso za goste. Zato nam, uz uobičajenu puru od manioke, na stol postaviše i vrlo ukusnu kokoš, pirjanu s palminim uljem i raznim začinima. A da sve bude kako treba, donesoše i nama litru i pol palmina vina. Ubrzo ostavljamo ovaj veseli narod da u miru i opuštenosti mogu slaviti.

Veliki građevinski pothvati u Kimpangi

Kad sam godine Gospodnje 2000. stigao u Kimpangu, nisam imao gotovo ništa. Crkva mi je bila malo veća afrička koliba, koja je uvijek prokišnjavala. Krpali smo ju, ali i to su kršćani radili preko volje čim smo počeli s gradnjom nove crkve. Mislili su da ćemo ju brzo završiti, pa što bi se onda bezveze mučili popravljajući staru. Župna kuća bila mi je mala koliba, u kojoj se jedva čovjek mogao uspraviti, a bijaše toliko malena da nije bilo mjesta za dvije stolice. U selu je postojala i katolička škola, ali tako jadna da se u učionicama gotovo ništa nije vidjelo. Djeca su sjedila na zemljanom podu ili na klupicama koje su svako jutro donosila od kuće. Tako to bijaše na početku.

A sada je župna kuća već odavno dovršena i ja se u njoj nastanio. Lijepa je i velika. Predvidio sam ju za dva-tri svećenika i još za jednog đakona ili bogoslova koji bi mogli ovdje imati praktikum. Oko kuće ograđen je prostor veličine 70 m dužine i 50 m širine. Kuća ima i vodu. Iznad kuće napravili smo cisternu od metalnih ploča, u koju stane oko 10 000 litara. Stotinjak metara ispod kuće, u podnožju brda, iskopali smo zdenac. Crpkom se dovodi voda u cisternu, a iz cisterne voda slobodnim padom ide u kuću. U svakoj sobi ima umivaonik, a u dvije i tuš. Ima još jedan zajednički tuš i dva zahoda, ako u kući bude više osoba. Zasad sam ja sâm u njoj, pa se mnogi čude što će mi tolika kuća kad živim sâm.

Gradnja crkve

Gradnja crkve trajala je puno duže. Ovih smo je dana uređivali, bojili, dotjerivali, kao što spremaju mladenku prije polaska na vjenčanje. Veoma je velika i zasad prevelika za ovo selo Kimpangu. Sigurno je da će za posvetu biti i pretijesna. Sa svetištem i sakristijom duga je 30 m, a široka 14 m. Građena je ručno, bez ikakva stroja. Skele su drvene, na afrički način. Miješanje betona bijaše ručno, od temelja do vrha. Zidovi su visoki 6,5 m, a u sljemenu visina je 9,5 m. Sav beton radnici su nosili u kantama. Krovište je metalno, a pokrivena je limenim pločama.

Župno zemljište je prostrano, 28 hektara. Na jednom kraju, u kutu, odmah po dolasku u Kimpangu, god. 2000., započeli smo gradnju škole od tvrdoga građevinskog materijala. Iz toga kuta već odavno odzvanja vika i cika školske djece. Za njih smo dosad sagradili 13 učionica i dva ureda za ravnatelje osnovne i srednje škole, u četiri zgrade. Istina, još nije sve dovršeno kako bismo željeli, ali smo ipak odlučili spojiti blagoslov kuće, blagoslov škole, posvetu crkve i sakrament potvrde. Dakle jednim hitcem četiri zeca! Dogovorio sam se s mjesnim biskupom Kalalom da to bude 10. svibnja, kada ćemo već dobro zaći u sušno doba.