Kongo, 14.09.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

„Mučenik“ za fetiše

U selu odnedavna imaju novoga, mladog poglavara. Posebno su šefovi Tshibambe podložni slijediti stare običaje. Naprimjer, šef ne može stanovati u „pravoj“ kući kao drugi ljudi u selu. On živi u tzv. kostimu. To je kućica napravljena samo od slame. Okrugla je oblika i u nju se ne ulazi, nego doslovno uvlači. U njoj šef drži svoje fetiše, koji su znak njegove vlasti, a oni ga i „čuvaju“ od svih neprijatelja. Ali taj mladi šef ima i jednu manu. Voli popiti. Zanimljivo je da mnogi seoski poglavari puno piju. Više njih zatekao sam posve pijane. Tako se i šef Tshibambe neki dan „našljokao“. U kućici je gorjela vatra, a on je spavao. Vjetar je raspirio vatru i kućica se zapalila. Njegova žena ga je brže-bolje izvukla iz vatre. Ali u tomu pijanom stanju šef se sjetio da su mu fetiši ostali u kolibi, pa se vratio da ih uzme. Vatra ga je zahvatila pa su mu izgorjela leđa i lice. Dovezli su ga u dispanzer u Kimpangu. Život mu nije u opasnosti, ali su opekline strašne, barem tako ljudi pričaju koji su ga vidjeli. A fetiši su ipak izgorjeli. Veliki poglavica iz Kalundwea, kad je čuo za taj događaj, smilovao se tomu seoskom poglavaru i dao mu dopuštenje da napravi „pravu“ kuću, dakle kao i svi drugi u selu. Neki samouki umjetnik rezbar napravit će nove fetiše, kojima će veliki poglavica „udahnuti moć“ nekim ceremonijama. Ti novi fetiši moći će onda „štititi“ seoskog poglavara, koji ih je toliko štovao da je i u vatru skočio da ih spasi.

Nakon svete mise išli smo u obližnju šumu. Ima jedan bijelac, sin Belgijanca i majke crnkinje, koji pili daske strojem na benzin. I ja sam naručio dasaka kod njega. Oni koji pile ručno, jeftiniji su, ali varaju i čovjek uvijek s njima ima problema. Promatrali smo kako obara ogromna stabla promjera od metar i više, a visoka su i 20 m. Samo 4-5 ljudi radi u toj pilani, spretno sijekući i pileći tako debele trupce.

Za večeru meso od majmuna

Poslije ručka polazimo prema krajnjemu jugu, do sela Masomba. Ugodna je vožnja kroz šumu i savanu. I cesta je bolja nego drugdje. Mladež iz pokreta „Kiro“ izišla je pred nas daleko u šumu. Mašu zelenim grančicama i cvijećem koje su usput našli. Pjevaju vrlo glasno, prateći ritam pomoću zviždaljki. Slijedim ih u prvoj brzini. Ona manja djeca ne mogu trčati kao starija, pa se zapetljavaju, posrću, a nekad i padnu nasred puta, uza smijeh svih ostalih. Jer najveći je vic u Africi kad čovjek izgubi kontrolu i padne. Tomu se svi smiju. Što je pad nezgrapniji, to je i smijeh jači.

Iznesoše nam velike stolice, neke vrste naslonjača. Time se željelo pokazati srdačno gostoprimstvo. I dok narod dolazi da nas pozdravi, kirovci u krugu izvode neke igre na izbacivanje. Pobjednici su dobili po dva bombona!

Pada noć. Donesoše nam večeru i počastiše nas mesom našega „priprostog praoca“ majmuna! Nije loše. Kad su jednom pitali našeg fra Antu Kutlešu kakvo je majmunsko meso, on je odgovorio: „Kao i ljudsko!“ Do kasno u noć pjevači su pjevali sve što su znali. To je za njih bila malo proširena proba, jer većinu pjesama pjevat će sutra na svetoj misi.

„Korizma“ u siječnju!

Popodnevni sati odmiču, a danas trebamo otići u Mpjanu Bondo (50 km) i slaviti svetu misu, jer smo ih prošli put preskočili. Cesta je loša, pa ne mogu dodavati gas, a ne volim ako sa svetom misom zađem u noć, jer nigdje nema struje. Zato, kad stigosmo u selo, nismo se svraćali vjeroučitelju, kako je običaj, nego se zaustavih odmah kod kapele, koja je na kraju sela. Kad ljudi ugledaju vozilo, doći će onamo i pozdraviti nas, pa ćemo odmah započeti svetu ispovijed. Ipak, želim prije toga porazgovarati s vjeroučiteljem. Mlad je i on i ta zajednica. I neiskusan je. Mnoge mu stvari nisu jasne. Zato mu je svaki savjet dobrodošao. Pitam ga o čemu je narodu propovijedao u nedjelju i koja je čitanja imao. Reče: „Govorio sam o obraćenju“, i poče nespretno listati po misalu, tražeći čitanja od prošle nedjelje. Nađe Prvu korizmenu nedjelju. Nasmijah se od svega srca. Kako i ne bih? Tek je 21. siječnja, a on je već ušao u korizmu. Ovogodišnje liturgijske kalendare poslali su nam iz Lubumbashija još u studenome, ali kako promet ne radi - kako bi trebao raditi, nismo ih dobili ni u siječnju. Zato ih nismo mogli podijeliti vjeroučiteljima kad smo između Božića i Nove godine u Kimpangi imali sastanak s njima. Umjesto toga napisali smo na ploči svaku nedjelju i datum sve do korizme. U nadi da će kalendari uskoro stići, rekli smo im: „Kada dođete do korizme, onda je sve jasno. Radite po misalu iz nedjelje u nedjelju.“ Ali naš vjeroučitelj Claude očito nije dobro prepisao. Odlučio je „goniti“ po redu kako je u misalu. A u misalu poslije božićnog vremena odmah dolazi korizmeno vrijeme. Sve vrijeme kroz godinu je zasebno, na jednom mjestu. Tako je Claude odmah nakon Krštenja Gospodinova, umjesto Druge nedjelje kroz godinu, slavio Prvu korizmenu nedjelju, preskočivši svih sedam nedjelja kroz godinu. Čak reče da je prošle srijede kod njega bila Čista srijeda i da je pepeljao narod! Taj mladi čovjek ima puno dobre volje, ali mora još više učiti. Nije samo on takav. Kršćanstvo ovdje čini tek prve korake. Stoga nije čudno da mnoge stvari ne shvate odmah. To je razlog zašto u svakom selu prenoćimo da bi ih poučavali i u kući, a i navečer oko vatre.

Počinje gradnja kapele u Mondoieu

Vjernike na farmi goveda u Mondoieu možemo posjetiti jedino nedjeljom, jer ih većina ostalim danima radi na farmi. Prije svete mise, iščekujući da se svi okupe, obilazim s animatorom zemljište gdje ćemo graditi novu kapelu. Dodijalo nam svaki put tiskati se u maloj školskoj učionici, koja je ne samo malena, nego i niska, pa nam je vrlo vruće. Već smo pripremili dovoljno i kamenja, i pijeska, i šljunka. Zato na kraju svete mise najavih raspored radova. Sutra ću doći i izmjeriti temelje. Dovest ću i cementa koliko terensko vozilo može povući, tj. 15 vreća. Sa mnom će doći i dva radnika, koji će početi praviti cementne blokove. Poslije svete mise navratih i k šefu farme. Iako ne moli u našoj zajednici, obeća da će se i on založiti da radovi što bolje krenu. Na rastanku mi njegova žena uruči dar, dva-tri kilograma dimljenoga goveđeg mesa.