RADOSNA VIJEST - br. 105
Kongo, 24.07.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Žalovanje, običaj koji obvezuje

Do sela Kabwe ima 52 km. Iz sela Muzomboyi s nama je pošao naš kršćanin, stariji čovjek François i njegova tri sina. Idu na žalovanje u rodno selo. Taj čovjek uvijek s nama ide na žalovanje! Doselio se u Muzomboyi s obitelji. Kada tko umre iz obitelji, mora se ići na žalovanje. Već davno mu je netko umro u široj obitelji, ali on je čekao naš pastoralni program i obilazak sela da bi s nama prešao većinu puta. Jer ići pješice 100 km i toliko nazad nije zgodno ni za njegove sinove, a kamoli za njega. Na žalovanje se mora ići i nikada nije kasno. Tako su François i njegovi sinovi pošli s nama iako su morali noćiti u tri sela gdje smo se mi zaustavljali. Ti ljudi su siromašni, ali su bogati jednom stvari: imaju vremena! Mi ćemo noćiti u Kabweu, a naši suputnici iziđoše 4 km prije, jer tamo u polju živi u savani još jedan Françoisov sin, kod kojeg će prenoćiti.

Već je bilo dosta kasno kad stigosmo u selo Kabwe. Uskoro će i mrak. Odlučio sam baš danas slaviti svetu misu, jer je nedjelja. Nema veze! Može se moliti i slaviti Boga i po mraku.

Osvanulo je jutro, novi dan. Vozilo ne će upaliti. Akumulator je dosta star, kao i vozilo. Zato pali samo na guranje. A trebali bismo poći dalje, u Mpyana Bondo. Otvorim poklopac motora. Na motoru nema čepa za ulje. Nikakvo čudo na tim afričkim bespućima. Razina ulja se smanjila. Ipak ga ima dovoljno da može služiti neko vrijeme. Ne ćemo ići u Mpyanu Bondo, kako je na programu, nego ćemo se vratiti u misiju da riješimo problem tog čepa. Školska djeca me poguraše i vozilo upali. Ah, koliko li sam puta u Africi upalio vozilo guranjem! Sunce se već visoko podiglo. Na izlazu iz sela sretoh Françoisa i njegove sinove koji idu na žalovanje. Umjesto da dobro porane, dok je još svježe, i da u Kipasu stignu do 10 sati, oni će tek sada ući u Kabwe. Naravno, prvo će odsjesti kod prijatelja i popričati, popiti smrdljivu rakiju lutuku, a žena će im spremiti ručak i tko zna hoće li danas uopće napustiti Kabwe. Vrijeme je novac, ma kakav novac! A kad tek stignu u Kipasu na žalovanje? Možda će „žalovati“ cijeli mjesec. Možda i više. Zavisi koliko će im dana domaćini imati što dati za jelo i pojiti ih rakijom. A sad je upravo vrijeme najvećih poljskih radova. Zaželjesmo našim kršćanima sretan put, a mi se uputismo prema misiji. Stolar na brzinu napravi drveni čep za motor vozila. Nakon što nalih ulja, uputismo se u Mpyanu Bondo. Prolazimo jednim dijelom gdje postoji telefonska mreža. Zovu me iz Zagreba. Usred savane, usred toga beskrajnog zelenila razgovaram sa Zagrebom. Što je tehnika! Ali malo dalje nema više mreže. Poče kiša. Ulazimo u selo. Tako jako pada da brisači ne mogu osvojiti. Gotovo da ne vidim ništa. Stoga se moram zaustaviti neko vrijeme, dok kiša malo ne popusti. Kad stadoh pred vjeroučiteljevom kućom, on me nekako čudno gleda. Veli: „Rekli ste da ćete doći 25. siječnja, a danas je devetnaesti.“ A lijepo smo na ploči napisali dane posjeta zajednicama kad su po Božiću starješine kršćana i vjeroučitelji bili na sastanku u Kimpangi. Reče da je starješina kršćana otišao u grad. Vjeroučitelj nas poziva da odsjednemo kod njega i da pričekamo da se narod okupi. Već je podne, a mnogi su još uvijek u polju. A danas popodne predviđen je posjet selu Mumbi. Rekoh mu: „Mi sada odosmo u Mumbu, a prekosutra na povratku, kad sve završimo, navratit ćemo k vama.“

Seoske nesuglasice između Mumbe i Tshibambe

U Mumbi se vrlo začudiše kad stigosmo u 12.30. Pitaju se: „Kako tako rano?“ Ispričasmo što nam se dogodilo u Mpyani Bondu. Shvatiše da nismo ni ručali i odmah dojaviše ženama da nam spreme ručak.

Većina se ljudi već vratila iz polja. Čekamo i preostale. Pričaju nam zgode i nezgode iz sela. Stigla su im dvojica izaslanika velikog poglavice. Sa susjedima iz Tshibambe nikako da se pomire. Ovaj put stanje je postalo toliko ozbiljno da se morao umiješati i veliki poglavica. Međusobne su nesuglasice stare više od 80 godina i još uvijek traju. Prema običajnom pravu, kako su im ga ostavili predci, oba sela su ravnopravna, jer su u početku bila dva brata koja su upravljala svaki za sebe u pojedinom selu. I danas bi po tom pravu svako selo trebalo birati sebi poglavara. Ali uz tu tradicionalnu vlast postoji i građanska, državna vlast, koju su još davno uveli Belgijanci. Upravitelj te moderne vlasti nalazi se u Tshibambi. Kad su otišli Belgijanci, upravlja se i nadalje po belgijskom modelu. Tako je nedavno poglavar Tshibambe postavio u Mumbi kao poglavara svojeg čovjeka, kojega narod nije prihvatio. Oni su izabrali svojega. U tim neredima čak je i krv potekla. Sad se čeka presuda velikog poglavice.

Selo brojnih pobožnih mladića

I dok u selu nije baš sjajno zbog nesuglasica s Tshibambom, u našoj velikoj novosagrađenoj kapeli bilo nam je lijepo jer je bilo puno naroda. U tom se selu nalazi velik broj mladića koji mole u našoj zajednici. Oni su snaga zajednice, jer će oni ostati u njoj. Djevojaka je manje. Svaki put kad dođem u koje selo, opazim da poneka pjevačica više nije ondje. Udaju se i odoše za svojom srećom. Udaju se vrlo rano, već s 14-15 godina. Djevojka koja ima 20 godina a još nije našla muža, smatra se „starom curom“. Zato su roditelji često nerazboriti. Njih se i danas pita za koga će kći poći. Kad vide da godine prolaze, a kći još nije našla prosca, udaju je bilo kako i za bilo koga, čak i za poligama. Jer najveća je sramota kad žensko ostane neudano. Ovdje to ide nekako po onoj pjesmi: „Kakav je, takav je, ščepaj ga, ne daj ga... jer je muškarac.“ Nema veze kakav, važno je da je muškarac i da kći ima „muža“. Zato me vrlo raduje kad u jednoj zajednici vidim puno mladića, „a za ženske se ionako ne zna kojoj vjeri pripadaju, dok se ne udaju“, kako ima običaj reći naš fra Ante Kutleša. Sigurno, često je tako, jer po njihovu običaju, žena mora slijediti muža, pa i u vjeri.

Žalost u Tshibambi

U Tshibambi nađosmo narod gdje sjedi ispred kuća starješine kršćana. Prije tri dana umro mu je dvanaestogodišnji unuk Anicet. Bio je vrlo otvoreno i simpatično dijete. Znao je vrlo lijepo pričati priče. Posljednji put kad sam bio ondje, dao sam mu bombona u više navrata, onako potajno, da druga djeca ne vide. Naglo se razbolio i umro. Na nekoliko mjesta u dvorištu vatra još uvijek lagano tinja. Debela drva gorjela su cijelu noć. Tako bdiju već tri noći. Prvu noć, dok je tijelo još prisutno, pjevaju, plešu, čitaju Bibliju, mole krunicu, vjeroučitelj propovijeda o smrti... A poslije ukopa bdiju još tri noći, ali bez ikakva programa. Sjede uz vatru, piju ako ima pića, pričaju zgode iz sela, iz prošlosti, o lovu... Kad se umore, pomalo drijemaju uz vatru, jer je „zabranjeno“ spavati u kući dok traje žalovanje. Nakon četiri probdjevene noći žalovanje se „službeno“ zatvara, ali će još neki doći na žalovanje izdaleka, više dana nakon pokopa.

I mi se pridružismo ostalima. Red je da i mi odsjedimo barem pola sata, a onda ćemo u crkvu, koja je blizu, odmah preko puta. U crkvi danas nije bilo puno naroda. Neke su žene otišle u polje tražiti hranu, jer treba i danas prehraniti toliki narod koji sjedi u dvorištu. Danas je sve bilo nekako tužno.

Tiskaj    Pošalji