RADOSNA VIJEST - br. 105
Sarajevo, 24.07.2015

Óscar Arnulfo Romero

“S mons. Romerom Bog je prošao kroz Salvador”

“Sad se Crkva ne naslanja ni na kakvu moć, ni na novac. Danas je Crkva siromašna. Danas Crkva zna da ju moćnici odbijaju, ali da ju vole oni koji stavljaju svoje povjerenje u Boga. To je Crkva kakvu želim. Crkva koja ne računa s privilegijima i vrijednostima zemaljskih stvari. Crkva sve više nenavezana na zemaljske stvari, da bi ih mogla suditi sa što većom slobodom iz svoje perspektive evanđelja, iz svog siromaštva.”

(Óscar Romero, homilija, 28. kolovoza 1977.)

Iako svjesni činjenice da se o tome suvremenom mučeniku puno pisalo, pogotovo u vrijeme prije i nakon beatifikacije, smatramo da još jedno „čitanje“ njegova lika i djela može biti korisno za poznavanje toga suvremenog svetca. Njegov životni primjer i nama danas može biti dobar orijentir kako evanđeoski postupiti s onima koji zlorabe vlast i na čiju stranu stati ako želimo doista biti i ostati Kristovi.

Nadbiskup Romero je rođen u gradiću Ciudad Barriosu, kraj San Miguela, 15. kolovoza 1917., u skromnoj radničkoj obitelji, kao drugo od osmero djece. Gradić iz kojeg potječe imao je prilično prosperitetnu budućnost zahvaljujući proizvodnji kave, ali je, nažalost, dominacija oligarhijske moći tlačila mjesno radničko stanovništvo. I njegov život bio je obilježen tom dominacijom i tlačenjem. Godine 1931. ulazi u sjemenište. Nakon nekoliko godina morao je prekinuti studij i zaposliti se da bi pomagao svojoj obitelji koja se našla u ekonomskoj krizi. Ponovno se vraća u sjemenište 1937. godine. Poslan je na studij u Rim. Zaređen je za svećenika 1942. godine. Nastavlja poslijediplomski studij na sveučilištu Gregorijani u Rimu. Zbog Drugoga svjetskog rata prekida studij i vraća se u Salvador, gdje je bio pastoralno angažiran. Svećeničku službu započinje u Župi Anamorós. Ubrzo nakon toga premješten je u San Miguel, gdje ostaje 20 godina. U tom razdoblju Romero djeluje kao običan župnik, posvećen pastoralnomu radu i molitvi, bez ikakve posebne socijalne zauzetosti. To je vrijeme političkog kaosa u zemlji, kad se neprestano izmjenjuju državni udari, a moć je u rukama vojske.

Mons. Romero je 1966. izabran za tajnika biskupske konferencije. Četiri godine poslije (1970.) imenovan je pomoćnim biskupom San Salvadora. Ta vijest nije bila najbolje primljena jer ga se smatralo konzervativnom strujom. Za biskupa Biskupije Santiago de Maria imenovan je 1974. godine. Politički kontekst u koji dolazi može se okarakterizirati kao kontinuirana represija protiv organiziranih seljaka. Već 1975. svjedok je smrti petorice seljaka koje je ubila nacionalna garda. Mons. Romero tješi obitelji žrtava te slavi svetu misu za njih.

Kada je 23. veljače 1977. bio imenovan za nadbiskupa San Salvadora, mnogi su to doživjeli kao negativno iznenađenje. Na mons. Romera, kao i na njegove stavove u pogledu socijalne slike Salvadora, veoma je utjecalo ubojstvo njegova dobrog prijatelja oca Rutilija Grandea, S. J., i još dvojice seljaka u ožujku 1977. Naime o. Grande je surađivao u stvaranju seljačkih skupina samopomoći. Scena izmučena tijela prijatelja učinila je da nadbiskup Romero zauzme posve drugi smjer djelovanja. Naime u tom trenutku tražio je pomoć od svih svećenika, čak i onih koji su ga dotada kritizirali, da se ujedine u zajedničku borbu protiv represije. Inzistirao je kod predsjednika Moline da se istraže okolnosti smrti. Naspram pasivnosti države i šutnji medija zbog cenzure, Romero počinje prijetiti zatvaranjem škola i odsutnošću Katoličke Crkve iz svih aktivnosti koje promiče država.

Ono što je najviše promijenilo Romera bili su zbunjeni i preplašeni seljaci, koji su mu se povjeravali i koji su ga voljeli, inzistirajući na biskupu koji će biti na njihovoj strani i transformirajući ga na taj način u svojeg pastira. Okružen preplašenim siromasima, Romero je doživio novo iskustvo Boga, Boga siromašnih, osloboditelja i ponizna, od kojeg se nikada više ne će odvojiti. I tako počinje biti glas onih koji nemaju glasa, dajući strog, otvoren i hrabar odgovor represiji koju je provodila državna vlast.

Njegovu promjenu izrazito su loše primili vladajuća oligarhija i vojna vlast, jer je stao na stranu siromašnih te svećenika, časnih sestara i katehista koji su bili uz narod.

U jednoj svojoj homiliji iz 1977. kaže: „Ako tko živi veoma dobro kršćanstvo, ali koje ne dotiče naše vrijeme, koje ne osuđuje nepravde, koje s hrabrošću ne naviješta kraljevstvo Božje, koje ne odbacuje ljudski grijeh, koje prihvaća, da bi bilo s određenim socijalnim klasama, grijehe tih klasa, ne ispunjava svoju dužnost, griješi, izdaje svoje poslanje. Poslanje je dano da bi se obraćale osobe, a ne da bi im se kazalo kako je dobro sve što čine.“

Romero vidi homilije kao mogućnost gdje javno može govoriti i prokazivati one koji ugnjetavaju. Naravno, to se nimalo nije svidjelo vladajućim klasama i počinju prijetnje smrću. Međutim, to ga ne plaši, nego ide naprijed u svojim odlukama. U jednoj drugoj propovijedi, također iz 1977., ističe: „Evanđelje koje nema na umu ljudska prava, kršćanstvo koje ne gradi povijest zemlje nije autentični Kristov nauk, nego, jednostavno, sredstvo moći. (…) Ne želimo biti igračke zemaljskih moćnika, nego želimo biti Crkva koja nosi autentično, hrabro, evanđelje našeg Gospodina Isusa Krista također i onda kad je možda nužno umrijeti na križu, kao što je i on.“

U jednoj svojoj propovijedi iz 1978. ističe da nije samo marksizam ateistički, nego također i praktični kapitalizam. „Uzdizati novac do božanstva, ta idolatrija moći, to stavljanje lažnih idola na mjesto pravog Boga dokaz je da živimo tužni u ateističkom društvu.“

Svojim je propovijedima sve više provocirao moćnike, tako da su prijetnje smrću bile sve češće, i na kraju su se, 24. ožujka 1980., obistinile. Mons. Romero je ubijen dok je slavio svetu misu. Znajući za prijetnje, u jednoj propovijedi, 24. veljače 1980., javno kaže da je na listi za odstrjel. „Ne pokušavajte ušutjeti nasiljem onoga koji vam upućuje ovaj poziv. A kamoli da ubijate one koji pokušavaju postići pravedniju raspodjelu moći i bogatstva naše zemlje. Govorim u prvoj osobi, jer ovog tjedna mi je stigla obavijest u kojoj stoji da sam na listi onih koji trebaju biti eliminirani već sljedeći tjedan. Ali budite sigurni da glas pravde nitko ne može ubiti.“

Ako se usporedi osobu mons. Romera s velikanima povijesti, on je, bez sumnje, osoba koja se najlakše može usporediti s Tomom Moreom, Maksimilijanom Kolbeom, Dietrichom Bonhoefferom, svetcima novog vijeka. Svi ti svetci bili su ubijeni od „svojih“ jer su ustali protiv nepravde. Ono što ih ujedinjuje njihova je pravovjernost, mogli bismo čak reći i konzervativnost, koja u jednom povijesnom trenutku njihova života postaje odlučujuća u borbi za pravdu, ortodoksija koja u jednom momentu više nije prepoznata kao takva jer se suprotstavlja zemaljskoj moći i moćnicima, slijedeći evanđelje do posljednjeg slova.

Zaključimo Romerovim riječima: „Ništa nije tako važno za Crkvu kao ljudski život, kao ljudska osoba. Naročito osoba siromašnih i potlačenih, koji su – osim što su ljudi – također i božanska bića, jer Isus je rekao da sve što se učini njima smatra da je učinjeno njemu. I ta krv, smrt iznad su svake politike.“ (Homilija 16. ožujka 1980.)


Piše: Vikica Vujica

Tiskaj    Pošalji