Kongo, 10.06.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Blagoslov obitelji

Osvanu prekrasno jutro, sunčan dan. Starješina kršćana pozvao me da prije svete mise obiđemo neke kuće gdje su tražili da ih blagoslovim. Nema ovdje redovitoga blagoslova obitelji, nego ljudi zovu svećenika u kuću kad velike nevolje zahvate obitelj, posebno kad bolest uđe u kuću. Pod utjecajem su nekih sekti koje ljudima govore da ne trebaju uopće ići k liječniku kad obole, jer da će ih njihovi pastori i „proroci“ izliječiti molitvom. I naši brojni kršćani smatraju da je dovoljno pozvati svećenika. Nakon svećenikove molitve bolest će sigurno pobjeći iz kuće. Vidim da me mnogi zovu jer nemaju novca za liječenje. Zato im svima moram održati malo predavanje o molitvi i o smislu molitve. Bog će učiniti svoje, ali je i čovjek dužan surađivati s Bogom. Pokušavam im govoriti jednostavno, da razumiju, pa kažem: „Morate moliti da Bog blagoslovi vaš trud u polju. Ali ne možeš reći: 'Ove godine ne ću ništa raditi. Sjedit ću u hladovini i moliti Boga da mi dadne tri hektara manjoke ili kukuruza.' Sigurno ne ćeš dobiti od Boga ni jednoga jedinog klipa. Molimo prije svakog jela. Ali ne možeš reći: 'Sad sam molio i ne trebam jesti da bih se nasitio.' Tako je i sa zdravljem. Moramo puno moliti, ali i uzimati lijekove.“ Ako im ja, osobno, dadnem malo novca, otići će u bolnicu, ali teško da će se oni sami potruditi pronaći nešto novca i otići na liječenje. Za njih je važno da je svećenik bio u kući i molio.

U međuvremenu došao nam je biciklom i animator Jean-Marie. On je bio ostao u Kimpangi. Nadgledao je istovar cementa iz vagona. Čestiti ljudi i mladež sve su prenijeli s kolodvora na glavama i na biciklima. Bravo!

Kroz prekrasna polja, po velikoj vrućini, idemo prema Muzomboyi. U ovim podnevnim satima ljudi se odmaraju u kolibama koje su napravili svatko u svojem dijelu polja koje obrađuje. U njima stanuju cijelo vrijeme poljskih radova. S roditeljima je puno djece, koja nas pozdravljaju velikom vikom, trčeći jedan dio puta za vozilom. Dobro je da djeca odmalena nauče kako se obrađuje zemlja. Ali, nažalost, ne mogu ići u školu, jer je do sela veoma daleko.

Bolesna žena starješine kršćana

Uđosmo u selo Muzomboyi. Ispred kuće starješine kršćana njegova žena leži na prostirci od trske. Bolesna je. Bolesnicima je često hladno u kući, pa legnu van, da ih ogrije sunce, a i da ih mogu posjetiti svi koji žele s njima popričati. Pitam ju je li bila kod liječnika. Veli da nije. A bolesna je i tako leži više od mjesec dana. Pozvao sam njezina muža i grdio ga. Obično svatko u takvim prigodama odgovori: „Kutupu muswelo!“ – „Nemam čime platiti!“ Ako žena umre, muž da se opravda, javno će reći pred svima: „Sve sam učinio da ju spasim, ali eto, ne znam tko je, je li to Božja volja, ili se umiješao vrag ili koji zao čovjek, pa je donio smrt i žena je umrla.“ Za obične, „redovite“ bolesti liječenje stoji otprilike dvije kokoši, ali ako žena umre, onda će zaklati sve kokoši, i ne samo kokoši, nego i koze i svinje ako ih imaju, a sve sa svrhom da se što bolje žali. Naravno, poslije žalosti trebat će otići vraču da čovjek točno ustanovi tko je ubio ženu, tko joj je donio smrt. A i njemu će trebati dati barem kozu, dvije... Dadoh starješini zajednice nešto novca i rekoh: „Čim mi odemo, idi sa ženom u Yambu, u dispanzer, da ju bolničar pregleda.“

Kiša nas „driblala“

U blizini sela Muzomboyi ima puno suhih drva, pa su se mladež i djeca potrudili da ih nakupe veliku hrpu. Zato je i vatra bila prava, junačka! Ali kiša nas je tri puta „driblala“. Počne padati, potjera nas u kuću, ali se brzo zaustavi. Mi iziđemo. Ali tek što iziđosmo vani, ona opet udari. Zaustavi se, a kad treći put samo kratko prosjedismo kraj vatre, udari jako. Pjevači se razbježaše, jer vidješe da je sad ozbiljno. U kući slamnati krov prokišnjava točno iznad mojeg kreveta. Saopćih to starješini kršćana. On se nešto dogovara s nekim ljudima iz sela. Ode i po mraku nađoše u selu nekakvu ceradu i njome pokriše kolibu. Noću nije bilo kiše, ali je jak vjetar stalno lupao ceradom po krovu, tako da gotovo cijelu noć nisam zaspao. Ujutro opet kiša. Ne da nam se ni umiti, jer se ljudi uvijek umivaju vani. Ipak, kiša je brzo prestala, pa smo mogli ući u novu kapelu. Ogranu i sunce. Zbor im je mnogoljudan, za to malo mjesto odličan. Lupaju, pjevaju, plešu... Njihovo pjevanje privuklo je mnogo dokonih i lijenih koji nisu jutros otišli u polje kopati. Oni ne mole u našoj zajednici, pa ne žele ući u kapelu, nego su se načičkali vani ispred vrata. Proviruju i gledaju što se unutra događa. Kad naši unutra življe zaplešu, i oni plešu vani, ali i smetaju kad pjesma utihne, jer im postane dosadno pa pričaju i komentiraju što mi katolici unutra radimo. Za vrijeme propovijedi opet udari kiša. Ovaj put vrlo jaka. Pravi pljusak. Baš dobro! Rastjera sve one koji su bili izvan kapele. A nama u kapeli bijaše lijepo, jer novi krov od suhe trave ne prokišnjava.

Nekršteni „kršćani“

Prema nedavnom popisu, u toj zajednici ima 96 „katolika“, dakle onih koji sami sebe smatraju katolicima i nedjeljom mole u našoj zajednici. A kršteno ih je samo 29. O tomu sam danas morao govoriti. Mnogi smatraju da su već postali katolici time što nedjeljom dođu u našu kapelu, iako je to tek početak. Na kapeli nema vrata. Noću domaće životinje, posebno koze, u njoj leže. Ujedno je to prigoda da im, na njima shvatljiv način, progovorim da nije dovoljno samo ući u kapelu da bi tko bio katolik. Ovi ljudi vole usporedbe, pa kad se njima tumače i velike istine, lako i dobro shvate srž stvari. Zato im rekoh da i koze borave u kapeli puno duže nego svi oni. Pitam ih: „Jesu li vaše koze katolikinje?“ Nasmijaše se, a žene pustiše krikove kao znak odobravanja. Kao da su željele reći: „Tako je, velečasni!“ Shvatili su da moraju slijediti pouku i primati sakramente ako zbilja žele biti katolici. Jer nije dovoljno ostati na stupnju koza pa tek neko vrijeme probdjeti u kapeli da bi postali katolici. Ima ih desetero koji već slijede vjeronaučnu pouku, ali što je to prema broju onih koji nedjeljom dolaze i mole u našoj zajednici? Obećao sam im u misiji napraviti vrata za njihovu kapelicu. Nekako ćemo ih prebaciti, makar i na biciklu, da koze više ne ulaze u kapelicu.

Velika žalost – izgorjelo dijete

Poslije kiše je sunčan dan. Sve blista! Odlazimo u Mushindji. Prvo ćemo k vjeroučitelju, da mu izrazimo sućut. Izgorjelo mu je dijete od osam mjeseci, koje sam krstio kad sam ondje bio posljednji put. Ljudi imaju običaj u polju sagraditi malu, jednostavnu kolibu od suhe trave, da se u nju sklone kad sunce pripeče ili da se zaštite od kiše. Ponekad u kolibi i prenoće, ako im je daleko svake večeri dolaziti kući u naselje. U kolibi nalože vatru i kuhaju. Tako je i vjeroučiteljeva žena pošla na drugi kraj njive kopati, a maloga sinčića ostavila uz vatru koja je tinjala. Puhnuo je jak vjetar. Vatra se rasplamsala i u tren cijela je koliba bila u plamenu. Dok je žena stigla do kolibe, našla je samo ugarke od djeteta. Mali je potpuno izgorio. Ostale su samo kosti. Kako je krasan bio taj mali dječačić! Zadnji put kad sam bio tu, puzio je po dvorištu ispred kuće i kad bih ga pozvao, samo bi se uspravio i smijao se. Pravi anđeo!

Ispred vjeroučiteljeve kuće čekamo da dođu svi oni koji rade oko torova daleko u savani. Neki će dovle pješačiti dva i pol sata. Zato je ovdje nemoguće početi svetu misu prije podnevnih vrućina. Naravno, i danas smo se kupali u znoju svojih lica, posebno pjevači, koji su živo udarali u glazbala i još življe plesali.