Brazil, 17.04.2015

Intervju s o. Milanom Knezovićem, misionarom u Brazilu

Laici u liturgijskoj i pastoralnoj službi

Gdje točno djelujete, kako se zove to mjesto? Kako izgleda i što sve obuhvaća vaš pastoral i područje rada?

Brazil ima više od 200 milijuna stanovnika. Djelujem u srednjem dijelu, u državi Rio de Janeiru, u gradu koji se zove Bahamansa, a koji je oko 130 km sjeverno od Ria, dva sata vožnje autom. Grad je to u kojem ima dosta miješanog stanovništva, afričkih doseljenika koji su se pomiješali s urođenicima i s europskim doseljenicima, kojih je najviše iz Portugala. Tako da je Brazil u kulturnom smislu veoma bogata država.

Misionari verbiti diljem svijeta

Pripadate družbi nama poznatih verbita ili Družbi Riječi Božje. Možete li nam reći nekoliko riječi o samoj družbi?

Našu međunarodnu redovničku misijsku zajednicu utemeljio je njemački svećenik Arnold Jansen, koji je 1875. osjetio potrebu da i Njemačka ima svoje misije, pošto je tada bila jedina europska zemlja koja nije imala svoje misije u svijetu. Tako da je Arnold Jansen, rodom iz Bohulta, gradića blizu nizozemske granice, uspio kupiti jednu staru pivnicu u gradiću koji se zove Venlo, današnjem predgrađu grada Steyla, i ondje je osnovao prvu misijsku kuću, u koju se on uselio, a poslije su došli drugi misionari koji su osjetili poziv, svećenici koji su se odazvali pozivu. On je u nekoliko godina uspio utemeljiti dvije ženske družbe: Služavke Duha Svetoga, koje prate misionare u misijama, i Služavke Duha Svetoga vječnog klanjanja, koje žive u klauzuri. Danas su se te dvije redovničke zajednice osamostalile, imaju svoje konstitucije i djeluju diljem svijeta, u raznim zemljama. Služavke Duha Svetoga imaju svoje misije u svih 75 zemalja u kojima i mi djelujemo. Karakteristika naše družbe je upravo internacionalnost, velik naglasak i velika pozornost stavljena je za vrijeme formacije na kulturnu samosvijest i osjetljivost.

Spomenuli smo vašu družbu verbita. Trenutno u svojoj župi djelujete s još nekolicinom svoje subraće. Koliko ih je i kako izgleda jedan dan u vašem životu?

Trojica nas je u našoj župi. Jedan subrat je iz Konga, a drugi je iz Indije. Ista smo generacija. Podijelili smo zaduženja, tako da je, pošto vodimo školu – koledž, o. Thomas, Indijac, zadužen za duhovnu skrb učenika i nastavnika. Ja sam župnik, a oni su vikari, ali u biti svi radimo sve. Imamo svakodnevne mise, nedjeljom četiri mise. Imamo vremena i za osobni duhovni rast, za obnovu, učenje i pastoralni rad s ljudima. Utorkom i četvrtkom ispovijedamo cijeli dan. Zaduženi smo još za 30 filijala, koje su 20-30 kilometara udaljene od župnog srdišta.

Organizirane male zajednice

Spomenuli ste 30 filijala, župnih zajednica, ali ne možete sva trojica biti u istim župama.

Ne, mi izradimo raspored tako da u četiri nedjelje obiđemo sve župe i u svakoj se slavi misa. Imamo jednu župnu zajednicu koja nema svoj prostor, svoju crkvu, a ima oko 120-150 ljudi koji se skupe u jednoj bivšoj mesnici i ondje slave, ali druge nedjelje, kad nema mise, oni se skupe i slave Službu riječi. Svaka župna zajednica ima svoje voditelje, koordinatore, svoju liturgijsku skupinu, koja pjeva psalme, koja se pripremi svaki put prije susreta, prije slavljenja službe riječi ili svete mise. Imaju također i slavitelje Božje riječi koji, kad nema mise, predvode službu, na kojoj se pjeva i ljudi sudjeluju te se podijeli sveta pričest. Tako da ljudi ne ovise samo o toj jednoj misi i onda četiri nedjelje budu bez ičega. Te su male zajednice dosta dobro organizirane, ujedinjene.

Možemo li reći da laici vode župnu zajednicu, a duhovna pomoć i ono što je na vama svećenicima je sveta misa, ispovijed i sakramenti?

Da. Imaju susrete župnog vijeća svaki mjesec. Mi nastojimo prisustvovati u svim tim zajednicama. Također postoji i veliko župno vijeće, koje se sastaje svaki zadnji utorak u mjesecu, a čine ga svi koordinatori župnih zajednica. Ondje iznose svoje probleme i dogovara se pastoralni rad. Naša biskupija je imala jednoga dragog biskupa, sad pokojnoga, koji je bio Brazilac i dao je inicijativu laicima da sudjeluju u liturgijskom slavlju i da u situaciji u kojoj se biskupija našla odgovore na pastoralni izazov! Da budu Crkva, da žive kao Crkva, da ne ovise toliko samo o svećeniku koji će doći i učiniti sve. Tako da je ljudima to već postala tradicija koja je zaživjela. Takve su inicijative došle od samih biskupa i dobro su prihvaćene; one nisu krivovjerne, nego su izazovi da Crkva živi u takvoj situaciji. Postoje i druge biskupije, koje to nisu prihvatile – ima dakle dijelova Brazila u kojima nema ničega.

Velike socijalne razlike

Ono što nas najviše zanima je ekonomska situacija u Brazilu. Brazil je uistinu ekonomska sila, no sve nije baš sjajno. Postoje različite krajnosti. Kako izgleda tipičan život u Brazilu?

Brazil je šesta ekonomska sila svijeta, čija je valuta real duplo jača nego hrvatska kuna. Ali isto je to zemlja u kojoj se ne vidi ta ekonomska blagodat. Velika središta, Rio, São Paolo, Brasilia, Belo Horizonte, oni imaju središte grada lijepo uređeno i taj turistički dio koji je vidljiv je besprijekoran, ali kad se maknete malo dalje, vidite favele, vidite bijedu, u kojoj živi možda 70 % stanovništva. U Brazilu je, možemo reći, lako preživjeti, jer klima je dobra, tlo je plodno, u ruralnoj zoni možete posaditi sve, u gradskim zonama isto, te se gradske vlasti „pobrinu“ za siromašne. No kad padne malo jača kiša, pola grada ostane bez struje, jer su instalacije zemne i loše napravljene. Zdravstveni sustav je loš, većina stanovništva ima zdravstveno osiguranje, ali jedina bolnica koja u gradu postoji za njih je naša bolnica, "Santa Casa". Bogatih je puno, koji imaju svoje helikoptere, jahte, otoke, kuće te žive u drugom svijetu. Životna stvarnost većine ljudi u biti je borba za preživljavanje. Preživljavaju s minimalcem koji je manji od našega i divim se kako ti ljudi uopće uspiju preživjeti, jer cijene nisu puno niže nego kod nas. Predsjednica stavlja veliku važnost na obrazovanje siromašnih ljudi. Uvela je pomoć obiteljima koje imaju više članova. U sušnim dijelovima je spašeno puno života upravo njezinom politikom.

U svim gradovima postoje obitelji koje žive na ulici. Mi u našem gradu nemamo toliko beskućnika, ali gradska vlast ne brine o njima. Brine samo o njihovoj nevidljivosti. Pošalju kombi, strpaju ih i odvezu na autoput, nekih 50-ak km od grada, samo da se ne vucaraju po gradu. Oni se uvijek vrate u crkvu i oko crkve. Mi smo počeli u Uskrsnoj osmini prošle godine s uličnim pastoralom. Tako da imamo ljude, žene i mlade, koji su uključeni u pripravu hrane. Subota je bio jedini dan koji nije bio pokriven, pa smo mi preuzeli taj dan i uvijek u isto vrijeme odnesemo hranu u gradsko središte, a kad je hladnije i deke. To je samo egzistencija. Ali već nastojimo činiti i nešto više. S gradom i s biskupom smo razgovarali o tome da se otvori prenoćište za beskućnike, gdje bi oni došli navečer oko osam sati i sa svim stvarima izišli oko sedam ujutro. Mnogi od njih imaju psihičke probleme, mnogi su ovisnici o alkoholu i drogi, nisu sposobni raditi. Tako da postoji puno ljubavi za te ljude, koji su naša braća i sestre.

Potrebni smo Božje milosti

Mnogi u našoj domovini mole i žrtvuju se za misije. Budući da se nalazimo u Godini posvećenog života, posebno mole za posvećene osobe. Možete li našim čitateljima izdvojiti jednu poruku za kraj ovoga našeg razgovora?

Božja ljubav je ona koja nas vodi i posvećuje, koja nas iz dana u dan čini instrumentom svoje ljubavi. Božja ljubav je tako velika da je sposobna s malim ljudima, kao što sam ja i svi drugi, nitko od nas nije savršen, učiniti velika djela. Posvećeni nisu oni koji su pametniji i bolji od drugih, nego oni koji su svjesni svojih mana i slabosti i svoje malenosti. Bog nas poziva, posvećujući nas, da se prepustimo u njegove ruke i dopustimo da nas vodi, da nas iskoristi kao instrument u širenju svojeg kraljevstva. Čovjek se i preplaši što će biti s njime, ali za to se ne treba brinuti, već se prepustiti Bogu da nas vodi i da mi budemo njegovi sluge, sluge koje on voli, s kojima računa, unatoč svemu i svim slabostima koje možemo imati. Mi smo potrebiti njegove milosti da bismo hodili naprijed i da ustrajemo u ljubavi koju nam je on poslao i kojom nas posvećuje. Sretan sam. Sreća nije osjećaj zanesenosti koja traje pa ode; u sreći ima mjesta i za suze, i za pokajanje, i za rast. Sreća je ono za što znamo, gledajući svoje zvanje, da nam je ondje mjesto. Ja mislim da je to sreća. Za mene je to sreća!

Razgovarala Ines Sosa Meštrović