Kongo, 27.02.2015

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Prva sveta misa u novoj crkvi

Ostala su mi još dva sela i to ona najveća, u kojima nisam bio ovih zadnjih mjeseci. Nalaze se na glavnoj cesti, a nisu ni previše daleko pa ćemo nekako do njih stići, iako se kišno doba već dobro zahuktalo. Prvo ćemo u udaljeniju Kimandu. Ovdje ima mnogo svijeta pa ću odmah popodne ispovijedati da bismo sutra na vrijeme mogli početi svetu misu. Ispovijedao sam oko dva sata. Ujutro slavimo prvu svetu misu u novoj crkvi. Dosad smo se tiskali, znojili i gušili u jednoj školskoj učionici. Nedavno smo pokrili ovu prostranu crkvu. U mimohodu ulazimo prema oltaru: ministranti, čitači pa svećenik. Oni su sami nabavili odjeću za ministrante i za čitače. Svi plešu, bilo na mjestu gdje stoje između klupa, bilo da iziđu izvan klupa. Dva zbora izmjenično pjevaju, a žene puštaju krikove radosti. Na prozorima još nema stakala, a nismo još postavili ni dvoja vrata. Baš nam je ugodno. Ima zraka, ima propuha, vjetar piri i ne znojimo se iako je vani vruće. Vrlo je važno da svi mogu sjesti. U vezi s ovim pitanjem čini mi se da su ovi kršćani pametniji nego naši u Domovini. Ovi ljudi uvijek gledaju da svi odrasli mogu nekako sjesti na nešto. Za djecu nema problema, ona „poravne“ po zemlji. Zato čovjeku ne može biti duga misa. Tko ne može stajati, sjedne i odmori se dok ostali plešu! Čim smo pokrili crkvu, kršćani su se dosjetili kako će namjestiti privremene klupe. U crkvi su poravnali zemlju i unijeli opeke na koje su položili obične daske koje služe za skele. Tako će to ostati dok ne napravimo prave klupe. Za njih su i ove klupe „savršene“. Ljepota današnje liturgije posebno se očitovala u tomu što je na sve strane bilo dovoljno prostora za plesanje. A kad se puno pleše, narodu nije dosadno.

Muškarci imaju više vremena za molitvu

I u Kishindeu ima mnogo osoba za ispovijed. Većinu ću ispovjediti danas, a sutra samo one koji danas nisu mogli doći. Tako ćemo ipak „na vrijeme“ moći početi svetu misu. Nikada se unaprijed ne zna kada će misa početi. To zavisi uglavnom od njih samih, kakvo je vrijeme, kako dugo će se spremati. A ne počinjemo prije nego se svi okupe. Već se smračilo kad iziđoh iz crkve. Poslije večere sjedimo nas petnaestak muškaraca uz vatru. Afrički čovjek ima uvijek što pričati. Tako i mi večeras o svemu i svačemu. Oblačno je i munje rasvjetljuju nebo. Nagađaju hoće li ili neće večeras padati kiša. Uvijek su u pravu jer jedni kažu da hoće, a drugi da neće! Nakon duge priče vjeroučitelj pozva na molitvu krunice. Ovdje su samo muškarci. Samo su oni u ovo vrijeme slobodni. Žene su zauzete spremanjem večere i brigom oko male djece. One će nam se pridružiti tek kasnije. Vrlo mi je draga ova molitva krunice na afrički način. Dok ispred nas vatra pucketa i obasjava naša lica, a munje povremeno osvjetljuju cijelo selo, redaju se Zdravomarije. Svaki desetak moli druga osoba, a jedan mlađi čovjek prigodnom pjesmom uvodi nas poslije svakog desetka u slijedeće otajstvo.

Ujutro nisu previše kasnili za svetu misu. Krstio sam jednog vrlo visokog mladića i dvije bebe.

Ravnatelj pred Božić upisuje djecu!

Ostalo je još mjesec dana do Božića. Spremam se na posljednje ovogodišnje putovanje. Prije Božića imam posjetiti još šest zajednica. Malo prije polaska dođe mi ravnatelj škole iz sela Muzomboyi. Drugdje djeca uče već gotovo tri mjeseca, a on tek ovih dana upisuje djecu u školu! Nema ni krede za pisanje. Učitelji nemaju ni bilježnicu ni kemijsku olovku da bi spremili predavanja. Seoski poglavar odnio ploče u svoju kuću i ne da ih ravnatelju koji nije na vrijeme počeo školsku godinu. Roditelji se tuže na učitelje da ništa ne rade, a učitelji na roditelje da im ništa ne plaćaju. Tako je to. Svi igraju stolni tenis! A što djeca ne uče čak tri mjeseca godišnje, nema veze! Ravnatelj mi kaže da će to nadoknaditi za božićne dane kada ostala djeca budu na odmoru. Kao da mogu nadoknaditi tri mjeseca za ta dva božićna tjedna! Ili su možda ova djeca pametnija od drugih. Tko zna? Ja znam da nisu. Dadoh mu i krede, i kemijskih olovaka i bilježnica za učitelje. On ode upisivati djecu, a mi se uputismo prema Kabululu. Kakva silna razlika između naših katoličkih škola kojima upravlja misija i ovih koje oni sami otvore!

U Kabululu pokrili školu

Kraj je mjeseca studenog i dani su kišoviti. Cesta gotovo da i ne postoji. Čovjek se pita na pojedinim mjestima, je li uopće moguće da je tuda prošlo vozilo. A ovaj moj đip već četrnaestu godinu „gazi“ ove putove. Naviklo se pa mu ne smeta ako ponegdje uopće nema ceste!

U predvečerje ipak sretno stigosmo u Kabululu. Nađosmo naše radnike kako limenim pločama prekrivaju prvu školsku zgradu s tri učionice i ravnateljevim uredom. Limeni krov svjetluca na suncu i vidi se s desetak kilometara prije dolaska u selo. Ponosni su da i u njihovu selu ima „prava zgrada“. Moći će sada izazivati druga veća sela koja će im zavidjeti na školi. Iako selo nije veliko, djece ima mnogo. Ravnatelj kaže da ih je u školi 176.

U našoj katoličkoj zajednici najgore je stalo s pjevanjem. Dva mladića muče se s djecom da ih nauče pjevati barem misne dijelove. Srednjoškolci su u gradu Kaniami u školi. Doći će tek nakratko za Božić, a malo duže početkom srpnja. Tako ovdje postoji dobar zbor u vrijeme školskih praznika, a u ostalo vrijeme to je više natezanje nego pjevanje.

Počinje vrijeme došašća, ali i vrijeme kad izlaze termiti. Eto, lijepa je to prigoda da im se protumači na njima razumljiv način što znači kad Isus kaže: „Bdijte!“ Tko bude spavao u vrijeme kada se pojavi mjesec, neće uhvatiti niti jednoga termita. Svi će odletjeti prema mjesečevu svjetlu. Tko bdije i dobro pazi, može ih nakupiti punu vreću. A termiti su poslastica kao u Hrvatskoj dalmatinski pršut ili paški sir!

Prvi susret s novim velikim poglavicom

Iz Kabululua 25 km južno stižemo u Kalundwe, selo velikog poglavice. Sunce danas jako prži. Idemo ravnatelju naše katoličke škole gdje ćemo prenoćiti. Čekali su nas više od dva sata s pjesmom. S kršćanima su i dva brata velikoga poglavice koji ih je poslao da mi u njegovo ime zažele dobrodošlicu i da sa mnom ugovore kad će me veliki poglavica primiti u svojim dvorima. Velim im: „Najbolje bi bilo ujutro, prije svete mise.“ Navečer udari kiša, a desetak ljudi razvezali s nama razgovor na terasi ureda pokojnog velikog poglavice, gdje sada živi naš ravnatelj. Pored razgovora o vjeri tu su neizostavni razgovori o selu, običajima, o školi... U večernjim satima najbolje se „odriješe“ jezici pa priči nikad kraja.

U sobi gdje smo spavali animator i ja bilo je cijelo jato slijepih miševa koji su cijelu noć cijukali i nisu dali spavati.

Poglavica „u oblacima“

Ujutro, prije svete mise idemo na „ranč“ velikog poglavice. Prolazim kroz cijelo tek nedavno nanovo sagrađeno selo. Kuće su napravljene u neredu. Svatko se smjestio gdje je htio i gradio kako je htio ne obazirući se na druge. A mogli su prije gradnje tako lijepo razmjeriti široke avenije i svakome dati njegovu okućnicu. Na izlazu iz sela skrećemo udesno. Pred nama se ispriječila rampa. Put nam otvara jedna žena. Malo dalje oko 4-5 hektara ravnog terena opleteno je trskom. To je kao „predvorje“ dvorova velikoga poglavice. U sredini je jedan dio natkriven ceradom gdje veliki poglavica razgovara sa strankama i presuđuje parnice. Iza toga ne ulazi svatko, nego onaj tko ima posebnu propusnicu. Jedan mlađi čovjek iznese prostirku od trske, prostre je po zemlji i na nju stavi jednu plastičnu stolicu. Malo dalje stavi drugu plastičnu stolicu, ali bez prostirke. Vidim da je ta predviđena za mene. Kroz jedan otvor od slame iziđe ON! Obučen je kao i svaki drugi imućniji čovjek. Rekoše mi: „Ovo je veliki poglavica.“ Pristupih i pružih mu ruku kao i svakom drugom čovjeku. Ja to smijem jer sam bijelac i crkveni „autoritet“. Svi ostali koji se tu nađoše, padoše ničice po zemlji kao u vrijeme faraona.

Počesmo priču o razvoju i Kalundwa, a i ostalih sela, jer cijela moja župa, sve moje zajednice nalaze se u njegovu kraljevstvu. Nije nimalo realan. Kao novi poglavica sada bi htio sve promijeniti. Prvo mi zahvaljuje za sve što sam učinio za razvoj ovoga kraja. Moli me da mu pomognem u ostvarenju njegovih zamisli. Misli da ja kao bijelac mogu sve. Bavi se idejom da bi ovdje trebalo kopati rudno bogatstvo. A ne zna da nad rudama država ima monopol. Od mene traži da mu u Europi nabavim neki ispitivač za drago kamenje za koji ja nikad nisam ni čuo. Misli da bi ja mogao napraviti čelični most preko velike rijeke Lubilanji koja je barem dva puta veća od Save! Budući da se selo sada udaljilo od škole, on bi htio da ja pravim u selu novu školu od tvrdog građevinskog materijala. Zaključujem: ovaj čovjek živi u oblacima.