Ljubav ili tolerancija?
Uvodnik
Posljednjih se dana i tjedana ovim našim podnebljem izlila kiša riječi, izjava i priča, o „govoru mržnje“ i o toleranciji. Na trenutke je to sličilo na poplavu cinizma, dvoličnosti, egoizma, neiskrenosti; na nanose dvolične tolerancije, bolesne demokracije i zaostale civilizacije. Običnu bi čovjeku bilo manje muke kada ne bi znao da se u istoj rečenici zakona o govoru mržnje ne nalazi i „omalovažavanje“ koje ulazi u iste zakonske okvire. A prisjetimo se na trenutak vrlo bliske prošlosti, toga omalovažavanja Crkve, crkvenih uglednika, rodoljuba i domoljuba, svega što se zove katoličko, pa i hrvatsko. Akteri su i borci gotovo isti, kao i medijski trubaduri kojima je na umu samo jedno: divide et impera - podijeli pa vladaj.
No, kao vjernici i kršćani, okrenimo se sebi, obratimo se svomu Bogu. On, koji nas želi okupiti u jedno, želi nas i osloboditi, izbaviti od svakoga zla, spasiti nas od svih nečistoća i bezakonja naših, pa i onih koje smo sami skrivili u svojoj nepromišljenosti i nerazboru.
Nalazimo se u korizmi, vremenu priprave na svetkovinu uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. U središtu su pozornosti pozivi: „Obrati se i vjeruj Evanđelju“ ili „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“. Oba su poziva vrlo snažna i poticajna. Poručuju: Evanđelje je istina o Bogu ljubavi i o čovjeku ljubljenu biću; o Bogu koji daruje ljubav i o čovjeku koji tu ljubav doživljava i dalje je širi pa i po cijenu križa. Bez Božjega smo daha zaista samo prašina.
Pozvani smo, kao ljubljena djeca Božja, taj govor ljubavi pretočiti u život, dati mu noge, ruke, usta, oči, uši, srce i dušu. To znači da naše kršćansko opredjeljenje ne može biti puka tolerancija-podnošenje-trpeljivost, ta tanka crta između suživota s jedne strane, te nepodnošenja ili mržnje s druge strane. Tolerancija je ravna nebrizi. Baš me briga što onaj tamo radi i kako živi, ne dira me i ne diram ga. Ne zanima me ni on, ni njegov život, niti itko njegov. Niti mu služim niti mi treba služiti. Tolerancija je suživot na guranje. To nije i ne može biti razina kršćanskoga dostojanstva niti opredjeljenja.
Naš nas učitelj Isus poziva na ljubav koja je tisuće stopa iznad tolerancije: Ljubi Boga svim srcem svojim, svim umom svojim a bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Mt 22, 37-39). Čak ide dalje: „Ljubite neprijatelje“ (Mt 5,44). Stoga bi govor o toleranciji upućen kršćanima mogao biti degradacija kršćanskoga identiteta. Isus je prihvatio muku i smrt na križu iz ljubavi prema svima, pa i neprijateljima. A to znači da one druge i drugačije, pa i same neprijatelje, nije samo tolerirao, podnosio, trpio, nego istinski ljubio, služio im, molio za njih i praštao im. I na križu. To je depositum fidei, baština Crkve - omalovažene i prognane.
Kršćani, dakle, ljube po mjeri svoga učitelja Isusa, po primjeru apostola, povorke svetaca, mučenika i blaženika, ubijenih svjedoka kršćanske vjere, i u ovo naše vrijeme. Kršćani u svijetu proživljavaju to svjedočanstvo vjere u ime ljubavi koju su primili od Isusa, bez obzira na progonstvo i na prijetnju smrti. To osobito vidimo u dijelovima svijeta gdje vlada terorizam uperen protiv kršćana. Pred tim smrtnim prijetnjama kršćani ne uzmiču. Naši misionari isto tako. Štoviše, ustrajavaju pronositi svijetom vijest o Isusu, toj raspetoj ljubavi, služe mu i druge mu privode.
Može ovo biti tvrd govor, ali je to Istina. To je Evanđelje Isusa Krista, Radosna vijest koja nas poziva na obraćenje i nudi nam vječno spasenje, vječni život, sjedinjuje nas s Bogom koji je istinska i sama ljubav, a ne farsa tolerancije.
Piše: don Ivan Štironja
Tiskaj 