Iz dnevnika jednog misionara
DR Kongo - Fra Stojan Zrno
Prijelaz preko truloga mosta
U rano jutro krećemo pješice prema Kalembi. Ovaj smo put odlučili krenuti rano ujutro, dok je još svježe. Dosad smo uvijek išli u popodnevnim satima. Ali to bijaše svaki put vrlo mučno zbog jakog popodnevnog sunca. Na pola puta ispriječila se rijeka Lwembe. Napravili su „most“, ali kakav! Stavili su nekoliko ne baš debelih drveća i potom nabacali puno bambusove trske koja brzo istrune u vodi. Eto, to je njihov most. A svuda okolo šuma. Drveće visoko i preko 15 m. Izbor kakav čovjek poželjeti može. S malo dobre volje i truda mogli bi napraviti pravi most koji bi služio godinama. Prelazim preko toga njihova mosta. Ali u jednom trenutku, nasred rijeke puče truli bambus ispod mene i ja se nađoh u rijeci. Sreća da znam plivati! U ovakvoj prilici bilo bi normalno da moji suputnici prasnu u smijeh, ali su se ipak suzdržali iz poštovanja prema meni. Ovim je ljudima uzaludno pričati naše viceve. Ako im ipak pokušaš ispričati jedan, oni će te pažljivo slušati i na kraju kad očekuješ da se nasmiju, reći će hladno: „Lažeš. Nije to istina.“ Najveći je vic kad se netko oklizne i nespretno padne, a posebno bi to trebalo biti smiješno danas kad bijelac misionar upadne u rijeku. Ali on je „tata wa batwe bonso“ – „otac svih nas“ pa nije pristojno smijati se njegovoj nezgodi.
Tek što se izvukoh na obalu, dođoše neki momci iz Kalembe koji su nam pošli u susret. Predbacih im zašto nisu popravili most. Kažu: „Most pripada Masombu. Oni su bili dužni popraviti ga. A da su i nas pozvali, mi bismo se odazvali i pomogli im.“ Seoska posla!
U selu nađosmo samo nekoliko ljudi. Čak ni vjeroučitelj nije bio tu. Vratio se tek dva sata kasnije. Otišao u savanu da bi štogod ulovio. Prodajući meso mogao bi platiti školarinu za svoju djecu. Ipak, nakon što se okupasmo i malo prosjedismo, više ljudi dođe pozdraviti nas. Vratili se, netko iz polja, netko iz lova. Svi prvo navratiše k nama da nam zažele dobrodošlicu.
I ovdje u Kalembi napravili su jednu kuću-kolibu za nas goste. Nakon umora najljepše se osjećam u ovakvim „našim“ kućama. U njima je dosta svježe zbog slamnatog krova, pa je posebno zadovoljstvo nakon pješačenja skloniti se u takvu hladovinu gdje nas nitko ne ometa. Kako je malo potrebno da bi čovjek bio zadovoljan!
Vjeroučiteljeva žena prestala moliti
U zajednici ne ide sve kako bi trebalo. Vjeroučiteljeva žena već mjesecima ne moli u zajednici. Umrla joj kći, odrasla djevojka, i ona od žalosti ne može ići ni u crkvu. Ima ovdje jedan loš običaj koji je prihvaćan od mnogih. Naime, kad majka izgubi dijete, ne bi smjela ići u crkvu jer će joj se ljudi rugati, tobože ne žali dovoljno svoje dijete. Svuda se može kretati, sve drugo može raditi, ali ići u crkvu, e to ne može. Odmah se protumači da nije dovoljno voljela svoje dijete. U nekim bi slučajevima i vrač to mogao uzeti kao „dokaz“ da je ta majka ubila svoje dijete. Jer ako ga ne voli poslije smrti, sigurno ga nije voljela ni za života. Tako zbog ljudskih obzira i straha znatan broj roditelja, posebno majki, ne dolaze u crkvu dugo vremena nakon djetetove smrti. Dugo smo sjedili s vjeroučiteljevom ženom i tumačili joj smisao života i smrti i kako se kršćani trebaju ponašati ako ih zadesi takvo zlo. Pristala je odmah na ispovijed te obećala da će ubuduće moliti u zajednici s drugima.
Momčić „profesor“ iz prirode
Ujutro, dok je još svježe, napuštamo selo i krećemo kroz savanu. Koja širina! S nama ide i jedan momčić. Mali poznaje svako drvo, bolje čak nego animator Jean-Marie i William koji su već prešli pedesetu godinu života. Podbadam ih kako je sramota da ih jedan dječak poučava o prirodi. Baš kao pravi profesor! Mali poznaje i sve ptice. Jedna dosta velika, gotovo kao orao, preleti iznad nas. Ovaj dječak tumači nam da je jestiva i zanosno nam priča kako je hvataju. Namjeste joj zamku ispod velikog drveća na koja se spušta. Ova ptica voli crvene palmine plodove. Ubace ih u zamku i ptica se uhvati. William me podsjeti da smo nedavno jeli meso od te vrste ptica u Mulebi. Ukusno je gotovo kao i afrička piletina. Eto, i ja pomalo učim prirodopis u afričkoj savani. Pričajući tako o drveću, travama, pticama i drugim životinjama i ne primijetih kako brzo stigosmo do rijeke Lwembe. Sad se moji suputnici dadoše na „mostogradnju“. Bacaju u vodu drveće i vežu ga nekim prirodnim „konopima“, nekom drvenastom penjačicom koja je vrlo tvrda i u Africi služi za vezanje. Prođe samo sat vremena i „most“ je gotov! Ovaj put prijeđoh bez većih poteškoća.
Loš vjeroučiteljev primjer
Tako umorni, spremismo stvari i odmah ih stavismo u vozilo. Slijedeća postaja je Tshibamba, do koje ima 35 km. Stižemo nakon sat i pol vremena. U popodnevnim satima slavit ćemo svetu misu. Ali prije toga, moramo razgovarati s vjeroučiteljem. On radi kao vjeroučitelj već više od 40 godina. Počeo je već od samog početka zajednice u svomu selu. Jako je zaslužan za zajednicu, ali se u zadnje vrijeme propio. Nekoliko se puta opio i pred sami naš dolazak. Mislio sam ga skinuti i na njegovo mjesto postaviti drugoga, mlađega vjeroučitelja. Ovaj se put ne radi samo o piću. Prevršio je svaku mjeru. Udao je kći kao drugu ženu za nekog poganina. Ta se druga žena u narodu naziva „drugi ured“. Biskupi su donijeli odluku da se uskrati sveta pričest roditeljima koji udaju kći za oženjena čovjeka, koji ima već jednu ili više žena. Morali smo mu saopćiti da se ne može pričešćivati ni on ni njegova žena. Kao takav ne može više biti ni vjeroučitelj. Zapravo, naš vjeroučitelj postupio je prema ovdašnjem običaju. Tako rade svi, pa zašto bi on drukčije? Naime, najveća je sramota ako djevojka ostane neudata. Takvu svi preziru. Ova vjeroučiteljeva kći imala je, čini mi se, dvoje vanbračne djece. Takvom će se teško oženiti pristojan mladić. Ali hoće neki starac ili čovjek koji već ima jednu ili više žena. Stoga nije rijedak slučaj da roditelji kad vide kako kćeri „prolazi vlak“ - da joj prolaze godine, a nema prosaca, udaju je za bilo koga. Makar imala samo 20 godina, dat će je jednomu 65-godišnjaku, tobože da joj „spase čast“. Jer tada njihova kći može reći kao i druge žene: „Ja imam muža.“ A i roditelji su tada mirni jer imaju zeta.
Izabrali novoga vjeroučitelja
Na kraju svete mise predložio sam vjernicima da oni sami izaberu novoga vjeroučitelja jer se oni međusobno dobro poznaju. Izabraše jednog mladoga pjevača. Crkveno je vjenčan i danas smo mu krstili drugo dijete. Solidan je to momak i nadam se da će zajednica s njime krenuti nabolje.
Noć je dobro odmakla, kad su pjevači stigli, tek u 21,30 sati da bi pjevali nama u čast i zabavljali cijelo selo. Ja sam uglavnom drijemao u udobnoj stolici umoran od jutrošnjeg pješačenja iz Kalembe. Rano ujutro, još za mraka, prije nego se narod ustane, glasonoša seoskog poglavara šeće selom i galami da sva djeca moraju odmah danas poći u školu. „Požurio“ s pozivom roditeljima mjesec dana nakon što je drugdje počela školska godina! Taj šefov „glasnogovornik“ bio je toliko glasan da je ranije probudio i nas koji smo bili odlučili spavati nešto dulje.
Sinoć smo sve završili u Tshibambi pa sada mirno možemo odmah poslije kave poći u obližnji Kaimpulu. Čim nas pozdraviše, njih desetak traži sa mnom razgovor. Unaprijed znam da ih ne muče vjerski problemi, nego ih pritisnula bolest ili druga nevolja. I to je misionarev posao jer je i Isus tako činio. Propovijedao je kraljevstvo Božje, ali je i liječio bolesne, hranio gladne i oslobađao ljude od drugih ovozemaljskih nevolja. Ulaze tako ti moji bijednici, jedan za drugim i svatko iznosi svoju muku... A ispred kolibe načičkao se veliki broj djece koja nasrću kao ose. Najbolje ih se riješiti odmah prije svete ispovijedi. Dadoh jednom mladiću vrećicu od 1,5 kg bombona i rekoh mu: „Podijeli im bombone i reci onoj djeci koja redovito ne mole u našoj crkvi da čim dobiju bombon, odmah odu daleko u selo.“ Nastade strka, galama, dozivanje one djece koja nisu tu. Ta ne jede se bombon svaki mjesec! Poslije toga nastade mir i mogao sam započeti ispovijedati. Bijaše ih 28 za ispovijed.
Tiskaj 