Kongo, 06.11.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

U Manyamuni prvi maturanti

Brzo stigosmo i prestigosmo Jean-Mariea i Williama koji su biciklima napustili Kalemu prije dvadesetak minuta. Usput susrećemo čudne bicikliste. Na svaki bicikl natovarili su više od 200 kg kukuruza i guraju ga pored sebe. Tako će prevaliti put od 400 km. Koja izdržljivost! U Manyamuni nas dočeka razdragani ravnatelj srednje škole. Izveo je na maturu prvu generaciju otkako je osnovana ova škola i svi su položili. Dok čekamo Williama i Jean-Mariea, ravnatelj mi osnovne škole pokazuje što su sve dosad radili. Napravili su 21.000 opeka za školu i crkvu. U osnovnoj školi ima 300 učenika, a u srednjoj 120. Bit će ih još više kada sagradimo prave učionice. S radovima planiramo početi dogodine, ako Bog da. Prvo ćemo završiti ovo što smo započeli u drugim selima, jer nezgodno je imati previše gradilišta.

Navečer su donijeli puno suhih drva. Vatra velika, veća nego igdje drugdje. Dva zbora se izmjenjuju u pjevanju. Oko nas se iskupilo mnoštvo, gotovo čitavo selo. Djeca polijegala ispred nas uz vatru i brzo zaspala. Očito im godi toplina u svježoj noći.

Ujutro, za vrijeme svete mise, krstio sam dvojicu mladića. U ovoj se zajednici, u zadnje vrijeme, povećao broj onih koji mole. Neki su bili u sektama, a drugi „u zraku“, tj. nigdje. Zajednicu su razdijelili u četiri četvrti. U svakoj ima jedan aktivni kršćanin zadužen za evangelizaciju. Njegova je dužnost razgovarati s onim koji se žele priključi našoj zajednici. Ovaj način evangelizacije njihova je vlastita inicijativa. Eto, što mogu revni kršćani. Posebno sam danas obratio pozornost na novopridošle „kršćane“, tj. one koji su počeli moliti s našima, a još nisu kršteni. Potaknuo sam ih da ustraju u molitvi i da slijede pouku za krštenje. Nakon svete mise, ravnatelj srednje škole častio nas je u ime svojih maturanata koji su položili ispit. Pili smo „malevu – ntombe“. Obično se kaže za malevu da je to palmino vino. Ali u ovom kraju prave malevu od soka koji curi iz jedne vrste bambusa. Nazivaju ga ntombe. Ukusniji je od palminog vina, a ima i manje alkohola.

Povratak u Mulebu

U tako slavljeničkom raspoloženju vraćamo se u Mulebu. Vrijeme je lijepo. Vjetar piri. Divno je u ovo vrijeme voziti se na motoru kroz zelenu savanu, posebno kad je čovjek pozadi, a netko drugi upravlja motorom. Mogu razgledati prekrasne krajolike, razmišljati, moliti... Zaustavljamo se u Mulebi nakratko, tek toliko da pozdravimo kršćane. Nije red projuriti kao vihor kroz selo. Jučer smo napustili Mulebu, ali nas tako srdačno dočekaše kao da se nismo vidjeli godinu dana. Prijašnji starješina kršćana donio nam „ntombe“ – sok od bambusa. A njegova žena nas počasti punom zdjelom kuhanoga graha. A ručali smo tek prije malo više od sat vremena.

Predvečer u 16,30 sati, nakon „ceremonija“ s prijelazom preko rijeke, dođosmo u Kaseke. Kad smo prije 4 dana došli vozilom u Kaseke, usput je prednja guma pokupila neki oštri, željezni predmet. Tada nismo imali vremena popraviti gumu, nego smo je samo podigli na dizalicu da se ne izobliči. Motorist Tshilay odmah se dade na posao. Naporno je skinuti gumu s felge ovdje u divljini gdje nema alata, ali Tshilay je naučio na sve, jer on radi u bolnici kao vozač. A vozač u Africi mora biti u prvom redu dobar mehaničar.

Bog je jedan – moli gdje ti se sviđa!

Pjevači donesoše suhih palminih grana da nalože vatru. Nije to dobro drvo za ogrjev, jer čim plane, brzo sagorijeva, ali svejedno, grije i osvjetljuje svijet u mrkloj noći. Večeras pjevača ima jako puno, više nego za našeg zadnjeg posjeta. Ujutro je mala crkvica bila i pretijesna. Nikada ih nije bilo toliko. Prije svete mise djeci sam podijelio bombone i otpustio sve one koji ne mole u našoj zajednici. Za svetu Pričest bijaše ih samo sedmero. Kasnije mi priča vjeroučitelj da su ove godine mnogi došli moliti u našoj zajednici, ali još „ispituju“. Zato još nisu počeli slijediti vjeronaučnu pouku. U selu su još postojale metodistička zajednica i neka domaća sekta zvana „mwinya“. Ove su se zajednice ugasile pa su mnogi njihovi članovi došli k našima. Budući da smatraju da je bolje negdje moliti nego nigdje, došli su k nama, jer, kako oni često ponavljaju: „Bog je jedan“, dakle, svejedno je moliti bilo gdje. U razgovoru sam im pripomenuo: „Istina je da je Bog jedan, ali mi smo različiti i trebamo nastojati slaviti ga, ponašati se u životu i moliti kako nas je On sam poučio, a ne slijediti ljudsku mudrost ili čak ljudsko ludovanje, što pokazuju neke sekte. Afrički je čovjek podređen više osjećajima nego razumu. Zato moli tamo gdje mu se sviđa, a pitanje istine nije toliko važno jer „Bog je jedan“.

Koliba za nas u Masombu

Tshilay se odvezao motorom prema istoku, u Kaminu, a mi smo stavili Jean-Marievo i Williamovo bicikl u vozilo i po velikoj vrućini i sparini idemo prema Masombu. Nekoliko kilometara prije Masomba poče pljuštati kiša, a brisači mi ne rade. Oprezno i polako vozim uskim putom kroz šumu jer gotovo ništa ne vidim. Samo da mi koja grana ne razbije prednje staklo! Na ulazu u selo iskupila se mladež i djeca iz pokreta „Kiro“. Pored nove crkve ovaj put čeka nas veliko iznenađenje. Napravili su kolibu za nas. Ne moramo više „tjerati“ ni starješinu kršćana ni vjeroučitelja iz vlastite kuće. Odsada smo mi „svoji na svome“.

Pojavi se i ravnatelj škole koji je kao general mrtve vojske. U gradu su djeca počela učiti prije gotovo mjesec dana, a ovdje još uvijek čekaju. Roditeljima se ne žuri. Tek sada su se sjetili da nemaju novca za upis djece u školu. Još će se danima „misliti“, a onda će ipak shvatiti da bi djecu trebalo upisati. Sreća za njih što su inspektori vrlo daleko i ne dolazi im se u zabačena sela. Zato u ovim selima mogu raditi kako im se sviđa i djecu upisati u školu 2-3 mjeseca nakon službenog početka školske godine.

Nezgoda za vrijeme svete mise

U crkvi je bilo mnogo veselije. Bijaše ih 28 za svetu Pričest. Krstio sam četiri bebe i vjenčao se jedan stariji bračni par. Međutim, dogodila mi se mala nezgoda malo prije prvog čitanja. U zadnje vrijeme ponekad mi poteče krv iz nosa, posebno kad je vrlo vruće. A danas sam vozio više od tri sata po velikoj žegi. Ispričah se vjernicima i rekoh animatoru Jean-Marieu da propovijeda, da vjernicima malo protumači evanđelje, a ja ću se skloniti iza oltara dok mi krv ne stane. Javni nastup za njih nije nikakav problem. Jedan fratar iz Hercegovine koji je lako i misaono znao govoriti, običavao je reći: „Za propovijed mi se najteže raskoračiti i čvrsto stati na noge. Ostalo je lako.“ Takvi su nekako i ovi naši ljudi. Nemaju nikakva straha od javnog nastupa. Animator je vrlo suvislo propovijedao iako nije imao vremena za pripremu. U međuvremenu mi se krv zaustavila pa sam mogao nastaviti s krštenjem i vjenčanjem.

I ovdje škola „šepa“

Nakon večere, dođoše seoski poglavar, ravnatelj škole, učitelji i još neki ugledni ljudi da pričamo o školi. Ona je katolička i zato se obraćaju župniku. Čak i u selima gdje škola nije naša, ljudi mi dolaze sa svojim poteškoćama u školi. Misle da ja mogu sve. Velim ovim našima: „Od vas ovisi hoćete li imati školu. Tražite da pravimo učionice s cementom i opekama, a ne želite slati djecu u školu.“ Svi se složiše da bi djeca odmah sutra trebala početi učiti. Seoski poglavar obeća u zanosu da će otići potražiti policiju da kazni nemarne roditelje koji već sutra ne pošalju djecu u školu. Mnoga djeca su daleko u polju. Čak i noćevaju tamo s roditeljima, jer je vrijeme sadnje i sijanja.