Ekvador, 13.10.2014

Pomozite nam pružati osmijeh

S. Antonela Medić

Evanđeoski poziv i prijateljstvo s Isusom neodoljivo nas potiču da ne zatvaramo oči za stvarni svijet koji nas okružuje. Većina naših aktivnosti je usmjerena na pomaganje drugima… Tako posjećujemo siromašne obitelji iz naše gradske četvrti u Esmeraldasu, donoseći im životne namirnice i odjeću. S velikom zahvalnošću sjećamo se u svojim molitvama svih dobročinitelja po Nacionalnome misijskom uredu u Zagrebu i srca prijatelja iz Brescie, u Italiji, jer smo tu aktivnost i mnoge druge mogle ostvariti zahvaljujući njihovoj novčanoj pomoći. Odgovorni u Nacionalnom misijskom uredu u Hrvatskoj i Italiji, zajedno s mnogim ljudima dobrog srca, stalno su prisutni u stvarnosti našeg Esmeraldasa, a ta stvarnost je siromaštvo, napuštenost, kršenje ljudskih prava, bez ikakve zaštite i često očajna.

Pohod ženskomu zatvoru

S obzirom na takvo stanje i zahvaljujući inicijativi sestre Ive rodila se ove godine ideja da posjetimo žene u zatvoru. Nakon našeg upita upravi zatvora obavijestili su me da trenutačno u zatvoru živi 90 žena, od 18 do 75 godina, i 12-ero djece, koja nemaju ni tri godine. Politika vlade u Ekvadoru je da djeca do tri godine trebaju živjeti sa svojim majkama, pa je tako u institucijama kao što je zatvor. Usprkos opasnostima kojima su izložena djeca u zatvoru (droga, tučnjava, zlostavljanje...), ona su ipak bolje zaštićena uza svoje majke nego u obiteljima koje ih ponekad u takvim slučajevima prihvaćaju. Najmanja beba je imala šest dana. Bio je to nezaboravan dan, kojeg ću se dugo sjećati, ponajprije u mojim molitvama. Boli me srce kada pomislim da tako malena i nevina dječica moraju plaćati za zla djela svojih majki.

Takva stvarnost nas je potaknula da naše redovnice službenice milosrđa iz Esmeraldasa, s. Iva Jelić, s. Marija Bettina i ja, zajedno sa ženama koje rade u našoj kući, pripremimo 90 paketa (s rubljem i slatkišima) za žene i također 12 poklona (s rubljem i slatkišima) za djecu.

Nakon dugotrajna traženja dozvola za ulazak u zatvor (što nije nimalo lako) i pripreme detalja posjeta, krenule smo mi sestre s 10 naših suradnica u zatvor. Osjećaji koji su prolazili našim glavama i srcima bili su vrlo intenzivni, s mnogim pitanjima i neizvjesnostima… Hoće li nas ili ne će pustiti u posjet? Nakon jednog sata čekanja pred vratima zatvora i dogovora s jednom službenicom konačno smo dobile dopuštenje da uđemo u zatvor. Prvo su ušle gospođe, a zatim mi sestre, sa svim darovima i opremom. Darove smo ostavile na jednom mjestu, da ih policija pregleda jedan po jedan. Nakon toga je policija pregledala svaku od nas, jer osim osobne odjeće ne smije se unijeti ništa, niti kameru. Molila sam ravnateljicu za dozvolu da vodič fotografira našom kamerom sve naše aktivnosti, što nam je ona, hvala Bogu, dozvolila. Ušavši u jedno veliko dvorište, ugledale smo mnogo žena, od kojih su neke sjedile na stubama, neke na stolicama, druge na podu. Činilo mi se kao da sam stigla u jednu siromašnu gradsku četvrt, gdje su se žene okupile na sastanak. Mnoge među njima izgledale su kao bakice na selu, ni s kakvim znakom nasilja u svojem držanju; nikako nisu izgledale kao osobe koje bi radi kakva zločina završile ovdje. U sebi sam rekla: "Bože moj, ne mogu vjerovati da sam među tolikim zločincima (bilo radi droge, ubojstva, nasilja, zlostavljanja ili krađe) i ne vidim zloću na većini lica, niti u njihovu ponašanju!" To su žene iz našega društva i svaka od njih sa svojom osobnom poviješću ili životnim okolnostima, koje su prispjele na to mjesto, odakle jednom kada uđu, bile krive ili nevine, teško izlaze.

Vrijednost i dostojanstvo žene

Počinjemo s malom dobrodošlicom i svojim predstavljanjem. Nastavljamo s biblijskim tekstom, naglašavajući vrijednost žene, njezina dostojanstva i ljepote, misleći na naše slabosti. Kao ljudska bića smo slabi i možemo pasti. To je ljudski. Međutim, božansko kod svake od nas je da prihvatimo Isusovu ruku, da se podignemo i krenemo zajedno s njim. Nakon toga učiteljica Monica Cartagena, odgajateljica u našem Centru, daje malu predstavu kao "lakrdijašica". U toj harmoniji bratstva i radosti barem u jednom malom trenutku mogle smo pomoći ženama da zaborave svoju grubu stvarnost i da se predaju ljubavi raspetog i uskrslog Isusa kao Marija Magdalena.

Janethin životni put

Jedna od priča koja me je najviše dirnula toga dana je Janethin životni put. Bila je udana i prije četiri godine je ostala udovica. Ima jednog sina od 12 i jednoga od 10 godina. Godinu dana nakon što je izgubila muža upoznala je muškarca dobra srca, barem je tako mislila. Nakon nekog vremena on joj je ponudio brak. Taj muškarac je već bio poznat po svojoj djeci i svojoj obitelji. Janeth je, kako bi pomogla svojoj djeci, prihvatila brak s tim muškarcem. Kao znak ozbiljna obećanja on joj je kupio kuću u kojoj će nakon vjenčanja živjeti s njim i s djecom. Prihvatila je da se kuća i sve što je u njoj prepiše na nju i potpisala je ovjeru dokumenata. Kako je Janeth poznavala kuću samo izvana, nikada nije ušla unutra i nije znala koliko se plaćaju osnovne usluge, iznenadila se kada se jednog jutra pred njezinom kućom pojavila policija i bez mnogo objašnjenja odveli su je od njezinih sinova. Kada su stigli u policiju, rekli su joj da je uhićena zbog trgovine drogom, kao i njezin zaručnik i drugih šest muškaraca, koje nije vidjela nikada u svom životu. U kući koja je glasila na njezino ime policija je našla tone droge. Budući da je bila žena iz siromašne obitelji, nije se mogla braniti u tom trenutku niti platiti jamčevinu. Iako nikada nije došlo do suđenja, iako su svi dokazi upućivali na njezinu nevinost, prošle su već dvije godine. Janeth ostaje i dalje u zatvoru, nadajući se s Božjom pomoći danu svoje slobode, da se vrati kući i bude sretna sa svojim sinovima, koje nije vidjela već dvije godine. To je jedna od tolikih priča iz stvarnog života našeg grada Esmeraldasa. Lagano je završiti u zatvoru, ali za nevine ljude je veoma teško boriti se i postići vlastitu slobodu u našoj zemlji, gdje se usprkos vladinim nastojanjima nastavlja nepravda i korupcija.

Nakon završetka programa okupili smo se u maloj dvorani na bratskom agapeu sa svim zatvorenicama. Jednoj po jednoj predali smo naše male darove, a podijelile smo i tortu koju smo napravile za proslavu 200. godišnjice rođenja Paule di Rose. Tako naša draga osnivačica sv. Marija Krucifiksa nakon toliko godina i dalje prenosi ljubav, razveseljavajući život onima kojima je najpotrebnija. I tako smo još jednom išle uime Isusa iz Nazareta pokloniti osmjeh!

Čvrsti zagrljaj iz daljine svim našim dobrotvorima iz Hrvatske, našim rođacima i sestrama. Nadamo se da ćete nas posjetiti u našoj misiji Esmeraldasu, u Ekvadoru. Uvijek ste prisutni u našim svakodnevnim molitvama pred Presvetim. Puno pozdrava!

Službenice milosrđa iz Esmeraldasa: s. Iva, s. Marija i s. Antonela