Kongo, 06.09.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Opet „odmor“ u Kabululu

Dolazimo u Kabululu i nalazimo ljude kako se opet „odmaraju“. Tek što je u selu završila žalost zbog jednog djeteta, umro je jedan starac. Treba opet odsjediti nekoliko dana. Dakle, narod se premjestio samo malo naviše. Bliža rodbina plače a ostali sjede, jedu i piju, dok ne isprazne kuću, a i polje i sve što je u njemu. Pričaju dogodovštine, šale se i u razonodi im prolaze dani.

Navečer, uz vatru, glavna tema bijaše lov jer ovih dana pale savanu. Neki se vraćaju s puno mesa, dok drugi donesu tek nešto malo. Najviše dobije onaj koji pogodi životinju, zatim šef sela, a ostalo podijele svi lovci međusobno. Ako ih je više, oni posljednji dobiju tek mali dio.

Starješina se kršćana bio naljutio

Bijaše govora i o školi. Ovdje je narod radio više nego drugdje. Dok u drugim selima rade uglavnom učitelji s učenicima, ovdje i seoski poglavar osobno ide skupljati kamenje zajedno s drugima. Jedino smo imali nekih poteškoća i nevolja u kršćanskoj zajednici. Za vrijeme najvećih radova, starješina kršćana bio je odsutan nekoliko tjedana. Kad su mu to prigovorili, on se naljutio pa čak nije htio ni moliti s ostalima. Više od dva sata razgovarali smo s njim. Na kraju su se pomirili i život je krenuo svojim uobičajenim tijekom.

Vraćamo se nazad u misiju. Usput svraćamo u Kimandu. Ovih su dana pokrili crkvu. U subotu su napravili feštu za radnike. U nedjelju su prvi put molili u novoj crkvi. Napravili su klupe tako što su na opeke položili obične daske i svi su lijepo mogli sjesti bez tiskanja, bez gužve. Dosad su molili u jednoj školskoj učionici zbijeni kao sardine u kutiji.

Završen most na rijeci Tshiwadji

Tek što se malo odmorih u Kimpangi, čeka me daleki put. Poći ću u fra Antinu misiju Kimungu da bih potražio njegov stroj za zavarivanje i njegova radnika zavarivača. Onda ću ga odvesti u selo Ngombe da zavari šine kako bi most bio što tvrđi. Ostadoh dva dana u selu Ngombe. Ah, koliko ovdje ima danguba! Njih desetak radi na mostu, žrtvuju se, a ostali po cijeli dan samo sjede i gledaju. Kad već neće ovdje raditi, da barem hoće poći u svoja polja kopati! Ima ih koji dođu na radilište oko devet sati i već u podne odlaze. Mogu zamisliti kako rade kad ja nisam tu i ne potičem ih stalno da pomognu drugima. Čak su došla dva policajca koji ih potjeraju, ali oni se samo premjeste i nastave gledati kako drugi rade. Koja razlika između njih i onih u Kabululu koji zdušno zidaju školu! Ipak i ovdje ima onih koji se danima žrtvuju vadeći iz vode veliko kamenje za most i postavljajući teške šine. Sad nam ostaje samo postaviti iznad šina jedan sloj betona i most će biti gotov.

Obilazeći kršćanske zajednice i radilišta u posljednjih nekoliko tjedana prešao sam oko 2.500 km po putovima koji gotovo ne postoje. Ali sušno je doba pa se nekako prođe i tamo gdje nema ceste. Treba to iskoristiti i pripremiti što više radilišta da se može raditi i kasnije kad počnu padati kiše.

Sretan povratak „turista“

Sretno su nam se vratili „turisti“, fra Ante i fra Filip. Bili su na odmoru u Domovini i sretno su, Bogu hvala, stigli do Lubumbashija. A onda natezanje: hoće li vlak voziti ili neće. Ipak su se ukrcali slijedećega tjedna. Što je to čekati vlak samo jedan tjedan?! Nekada ga treba čekati i puno dulje. Putovanje do Kamine trajalo je 56 sati. Koliko su se samo puta „odmarali“, na kolodvorima i u savani, a da nitko ne zna zašto. Fra Ante je donio čvrstu odluku: nikad više putovati vlakom! Kao stari, iskusni misionar prvi put je putovao u takvim uvjetima. To je taj naš napredak!

Izgradnja mostova

Sušno je doba vrijeme kad se u misijama obavljaju veliki građevinski radovi. Ove godine mučio sam se s mostovima između sela. Treba povezati ljude jedne s drugima. A sada je vrijeme da gradimo i one druge, daleko važnije mostove, mostove koji spajaju nebo i zemlju, koji će povezivati svetoga Boga i grješne ljude. Posjetit ću desetak zajednica i to onih najudaljenijih, koje je nemoguće posjetiti u kišno vrijeme. Iz Kamine polazim vozilom prema Bwanzi. Sa mnom je i Tshilay koji će me voziti na motoru s onu stranu velike rijeke Lubilanji. Animator Jean-Marie i vjeroučitelj William pošli su iz Kimpange na biciklima. Dva dana su na putu. Što je to za hrabre, snažne ljude! U Bwanzu stižemo pred večer. Najprije nam pogled pade na našu kuću u kojoj odsjedamo. Nema krova. Vjetar ga odnio. Kažu da će uskoro stavljati novu suhu travu. Ali komu se ovdje žuri? Vrijeme ovdje nije novac. Tako se svi ponašaju. Dobar primjer za to je jedan naš kršćanin iz susjednoga sela koga tu zatekosmo. Došao vidjeti svoju kći udatu u to mjesto i ostao nekoliko mjeseci! Sigurno još dugo neće napustiti Bwanzu.

Škola prestala raditi

Djeca ni ove godine neće učiti. Škola je bila metodistička. Nedavno je umro pastor koji je bio i učitelj u sva četiri razreda. Raspala se i škola i njihova zajednica. Neki posve prestali moliti, a neki prešli k nama. Navečer su pjevači pjevali i plesali oko tri sata. Pitam se kako im samo ne dosadi. Poslije njihova programa, nas je nekoliko ostalo uz vatru. Razmišljaju o tomu da li se odatle preseliti na drugo mjesto, oko 7 km prema glavnom putu kuda svaki dan prolazi puno naroda. Put do njihova sela slijepa je ulica. Vodi do sela i nema dalje. Zato ovamo nitko ne zalazi, osim ako ima smrtni slučaj. Nemaju ni soli, ni sapuna, niti drugih potrepština, jer ovamo ne dolaze trgovci. Iako bi ovi nedostatci bili otklonjeni kad bi se preselili, selo je ipak razdijeljeno u vezi sa seljenjem. Veći dio njih su za to da ostanu tu gdje jesu, jer ako se udalje od rijeke, neće imati ribe. A jesti suhu manjokinu puru, bez mesa ili bez ribe, nije baš poželjno. Pričali smo i o izgradnji nove kapelice od tvrdog građevinskog materijala. Ali zasad ne možemo ništa odlučiti, dok ne saznamo gdje će se zastalno nastaniti. O tome se prvo trebaju oni sami dogovoriti.

Odlazak iz Bwanze u Kaseke

Spavanje nije bilo nimalo ugodno. Suho pruće od kojeg je napravljen „krevet“ popucalo je po sredini i tako sam do ujutro spavao zgrbljen poput gudala! Nikakvo čudo da sam umorniji ustao nego što sam legao.

Po velikoj popodnevnoj vrućini napuštamo Bwanzu. Vozilo ćemo ostaviti u selu Kaseke, a mi ćemo motorom u zajednice preko rijeke Lubilanji. Vozim dvadesetak kilometara kroz pustu savanu. Nigdje žive duše. Tek poneka ptica prhne ispred vozila. Koja nenaseljena prostranstva! Velike, široke visoravni presijecaju rijeke i potoci. U selu Kaseke dočeka nas mnoštvo naroda. Popodnevni su sati i nitko sada ne radi. Pjevači nam otpjevaše nekoliko pjesama u znak dobrodošlice. Djeca se nabila oko nas. Nakon rukovanja sa svakim pojedinačno, pa i s najmanjim djetetom, počinju uobičajene „ceremonije“ oko spremanja motora i ostalih stvari za prijelaz preko rijeke.