Kongo, 23.07.2014

Iz dnevnika jednog misionara

DR Kongo - Fra Stojan Zrno

Živjeti kako su živjeli preci

Rano je popodne i vrlo vruće. Po jakom suncu napuštamo ovu zajednicu jer do mraka trebamo stići u selo Ngombe gdje sam ostavio vozilo. Za one koji brzo hodaju ima gotovo 4 sata pješačenja, a za mene i više. Iako još nije kišno doba, pojave se mali lokalni pljuskovi koji zahvate tek nekoliko četvornih kilometara. I nas jedan takav uhvati u šumi. Sklonismo se ispod jedne guste krošnje. Već se bijaše smračilo kad stigosmo u Ngombe. Seoski poglavar želi navečer razgovarati sa mnom. Moli me da sagradim u selu dispanzer. Tuži se da nemaju lijekova. Veli zabrinuto: „Pomrijesmo!“ U ovom selu je najveći problem njihov nerad. Žive na način kako su i njihovi preci živjeli. Rade tek toliko da imaju ono najnužnije. Zato nemaju smisla za zajedničke pothvate što bi im učinilo život boljim i ljepšim. A kada vide da druga sela imaju ono što oni nemaju, odmah ih spopadne želja da i oni to imaju. Teško neke stvari ulaze ljudima u glavu. Nije to slučaj samo u Africi. Sjećam se kad sam bio dijete, onda je trebala doći električna struja u selo. Oporbenih je bilo mnogo koji su ovako opravdavali svoje stavove: „Kad su naši stari mogli živjeti bez struje, što će to nama. Jer to skupo košta“. Isto poimanje susrećem danas u nekim afričkim selima.

Ujutro slavimo svetu misu. Ova naša zajednica jadna je kao i cijelo selo. Čak ne bismo imali ni pjevane svete mise da opet nisu priskočili u pomoć pjevači iz Sumba Lwaya. A selo Ngombe veće je nekoliko puta od Sumba Lwaya. Prije polaska na put dajem posljednje upute zidarima koji zidaju most. Ovaj put nećemo odsjedati u Kalengi Ntandi jer nemaju kapelice. Srušila im se, a oni nisu napravili novu. Mislim da će najviše za tim žaliti djeca jer neće dobiti bombona!

Novi poglavica s mnogo planova

Put nas dalje vodi prema Kalundweu, selu velikoga poglavice. Prvo prolazimo kroz Bitupu. Bitupu znači: ništa. Baš su za ništa! Prošle godine zapalili su čitavu šumu palmi da bi na tom mjestu zasijali kukuruz čijom bi prodajom kupili motocikle. Ali ovaj put su imali mnogo drugih potreba pa im nije doteklo za motocikle. Kažu da će ih kupiti ove godine. Seoski poglavar me zaustavlja da mi priopći da me novi veliki poglavica želi svakako vidjeti. On je otišao u naselje Kaniamu i ostavio mi poruku da ga tamo slijedim. Nu, molim te! Velim ovome tipu: „Reci ti velikom poglavici da ja slijedim svoj raspored posjeta selima i da sam u prvom redu za katolike. Za ostale priče imat ćemo vremena.“ Ma, znam zašto me želi vidjeti. Tek je nedavno postao šef pa želi mnogo toga promijeniti. Misli mene upregnuti u svoja kola, jer smatra da ja kao bijelac mogu sve što on zamisli. On je inače sve do prije nekoliko mjeseci bio pentekostalni pastor. Kad je prošle godine umro veliki poglavica, prvo je trebalo proći vrijeme žalosti od pola godine. U međuvremenu obitelj je trebala razmisliti koga postaviti za njegova nasljednika. Ali kad je došlo vrijeme da se objavi ime novoga poglavice, nešto je zapelo. Bilo je previše kandidata. Svaki dan su najavljivali da će saopćiti njegovo ime, ali su stalno odgađali. Tako su cijeli tjedan držali narod u neizvjesnosti. Na kraju je kocka pala na pastora. Novi poglavica da se pokaže pravi, kao prvu mjeru u svom vladanju, umnožio je broj žena. Oženio se sa sedam mladih djevojaka u dobi između 15 i 17 godina. A on ima 54 godine. Nakon dvije godine vladanja broj njegovih žena se popeo na dvadeset i jednu. Pravi „pastor“! Kažu da je izjavio: „Dosada sam bio pastor i ponašao sam se kao pastor. Sada sam veliki poglavica i ponašam se kao veliki poglavica.“ Lijepo!

Ustoličenje je bilo predviđeno u gradu Kaniami, najvećem naselju u njegovu kraljevstvu. I meni je stigla pozivnica za ustoličenje, ali datum je bio kriv! Nije bio naznačen ni sat ustoličenja jer je fešta predviđena za cijeli dan. Ali toga dana kad je trebalo biti ustoličenje, nije se dogodilo ništa jer nije stigao izaslanik guvernera pokrajine. Sreća moja što se nisam odazvao na poziv jer je komedija trajala danima. Protokol zakazao. Eto, danas sam se trebao sastati s tim novim poglavicom, ali je odsutan.

U novom selu velikoga poglavice

Ulazimo u Kalundwe. Prema starom selu put je zapriječen nekim oborenim stablom kao da je „balvan-revolucija“. Skrećemo ulijevo prema novom tek osnovanom naselju. Kuće su sagrađene u neredu, bez pravih ulica. Kad sam im kasnije prigovorio za taj nered, rekoše mi da će izići ljudi iz ureda za zemljišne knjige pa će lijepo nacrtati prave ulice. Dakle, prvo naprave kuće, razbacane u neredu pa onda crtaju široke avenije u naselju! Naravno, tada će morati srušiti mnogo kuća. Ovaj novi poglavica donio je i jednu pametnu odluku: selo više neće „šetati“ kao do sada. Naime, stari je običaj kad poglavica umre da ga zakopaju u njegovoj rezidenciji, a sve pučanstvo se preseli na jedno drugo mjesto, nekoliko kilometara dalje od staroga naselja. Ubuduće će se za ukop velikih poglavica naći jedno dostojno mjesto, neki kao mauzolej, a svijet se neće premještati, nego će ostati živjeti i dalje tamo gdje živi.

Kod ravnatelja katoličke škole

Mi ćemo odsjesti kod novoga ravnatelja katoličke škole. Jedini on se privremeno uselio u starom naselju, u uredima preminulog velikog poglavice. Ravnatelj neće moći dugo ostati tu jer je novi veliki poglavica naumio skinuti limove s te zgrade i staviti ih na svoje urede. Ravnatelj je mlad i vrlo poduzetan. Iako je tu tek nekoliko mjeseci, već ima svega: dvorište je puno kokošiju i pataka, a ima i „pokretnu prodavaonicu“. U gradu Kaniami kupi osnovne potrepštine, od šibica do sapuna i soli, a onda ih izloži u svojoj verandi i prodaje. Navečer sve pokupi u kartone i stavi u jednu sobu. Čak ima i svoj vrt uz obližnju rijeku gdje je zasadio kupus i razno zelje, što domaćim ljudima još nije palo na pamet činiti.

S vjeroučiteljem obilazim okoliš. Velika kuća, rezidencija prijašnjeg velikoga poglavice, pretvorena je u grobnicu. Tu su ga pokopali. Takav je običaj. Sve je zapušteno, zaraslo u visoku travu i žbunje. A prošle godine kad sam ovamo dolazio, tu se igralo pedesetak pokojnikove djece.

Ujutro idemo u školu udaljenu tri kilometra slaviti svetu misu. Novi veliki poglavica htio bi da se gradi nova škola u novom naselju. Ravnatelj nije baš oduševljen tim prijedlogom jer iz sela Mafumbe dolazi oko 80 učenika. Do škole im je 4 km. Ako se škola napravi u novom naselju, onda bi ti učenici morali svaki dan pješačiti 7 km i još toliko na povratku iz škole. Bilo bi to preveliko opterećenje za malu djecu. Zato ravnatelj smatra da je bolje da škola ostane na sredini.

Kršćanstvo donosi razvoj i kulturu

Kršćana je ovdje malo. Zapravo, ovdje je kršćanstvo izmiješano s poganskim običajima više nego u drugim selima. Ovo je mjesto gdje se sudi svim „vješticama“ i onima koji „jedu“ ljude, tj. donose im razne bolesti, a na kraju i smrt. Gdje kršćanstvo nije dovoljno ukorijenjeno i razvoj je na niskoj razini. Stalno ponavljaju da su im pređi ostavili ovo ili ono i da tako treba biti. A vjeruju, ako ne poštuju pretke da će ih snaći razne nesreće. Ja im govorim: „Vi ne poštujete pretke, jer se vozite na biciklu, oblačite hlače, košulje, obuvate cipele... Vaši preci nisu tako živjeli. Svuda su išli pješice, a oblačili su samo kožu oko struka.“

Gotovo polovicu kršćana koji su bili na svetoj misi povezao sam u vozilu. Za svetu Pričest bijaše ih četvero domaćih i jedan stranac, stari Edward iz sela Kabombwe koji čeka da mu sin donese novac kojim će platiti kaznu zato što „jede“ ljude. Vrač je otkrio da je to „istina“, a veliki poglavica samo je izrekao presudu prema vračevim „nalazima“.

Napuštam selo velikoga poglavice u kojem ljudi gaje veliku nadu da bi sad moralo krenuti nabolje. Bože, daj! Ponešto će se sigurno promijeniti, ali je isto tako sigurno da se neće ostvariti nade ovog jadnog puka, jer će se veliki poglavica uglavnom brinuti kako prehraniti svoje brojne žene i djecu.