RADOSNA VIJEST - br. 94
Zagreb, 23.07.2014

Intervju sa s. Anom Marijom Maleš, misionarkom u Nigeriji

Osobni susret kao navještaj radosne vijesti

Rođena sam u Sinju. Pripadam Družbi sestara karmelićanki Božanskoga Srca Isusova. Djelujem u državi Imo State u Nigeriji, zajedno sa s. Marijom Lucijom Vincek.
Još kao srednjoškolka i kao kandidatica u samostanu imala sam želju poći u misije. Tada su još bile na televiziji i u novinama strašne slike izgladnjele djece i posljedice okrutnoga rata u Bijafri (danas dio Nigerije). Tijekom formacije, kao novakinje, dopisivale smo se s o. Antom Gabrićem, molile za misije, prikazivale naša odricanja i žrtvice. Kasnije, kao mlada redovnica, radila sam u jednom odjeljenju Dječjeg doma „Sv. Mala Terezija“ u Zagrebu, zajedno sa s. Marijom Andrejom Marić. Nas dvije smo često pričale o misijama, ukrašavale dječje prostorije misijskim motivima... Bio je tamo i brod koji plovi u Afriku. Voljele smo pjesmu Tamo gdje palme cvatu. 80-ih godina u našoj zajednici započele su pripreme za osnutak misijske postaje u Brazilu. Dana je mogućnost svim sestrama u provinciji da se izjasne koje osjećaju misijski poziv. Javilo nas se više od 20, a odlučeno je da četiri, odnosno kasnije još jedna, počnu učiti portugalski. Među njima je bila i sestra Marija Andreja Marić. Ja nisam bila među njima. Prepustila sam sve Gospodinu. Kada je jedan nigerijski biskup zamolio da naše sestre dođu u njegovu biskupiju, prijedlog je bio prihvaćen od Generalne uprave. Hrvatska provincija je odvojila dvije sestre za taj osnutak, s. Mariju Luciju Vincek i s. Josipu Šprajc. One su otišle 2002., a godinu dana kasnije sam im se i ja pridružila.

Susret s Afrikom

Godine 2003. odlazite u Afriku, u Nigeriju. Možete li nam prenijeti svoje prve dojmove?

S. ANA MARIJA: Na početku je bilo neobično. Kada se spusti noć, nastupa tišina, ljudi se povlače u svoje kuće, da bi uz treptanje svijeće objedovali skromnu večeru i pošli na počinak. Dakle bez struje, u oskudici čiste vode, često u strahu i u kući i na cesti. Česte kiše donose sa sobom sparine i veliku količinu vlažnosti zraka, dok su sušna razdoblja sa visokim temperaturama. Posebna priča su crkvena slavlja. Misa je na domaćem jeziku; ne razumiješ ništa, a traje dugo. Poslije mi je sve to postalo „normalno“. Mislim da je najvažnije pokazati ljudima da ih volimo i dopuštamo da im Bog po nama pokaže svoju blizinu i ljubav. Mi smo, jednostavno, njihove sestre i uvijek smo dobrodošle, a tako se i osjećamo.

Što vas je osobito dirnulo?

S. ANA MARIJA: Ono što je mene osobno dirnulo je njihova gostoljubivost. Imaju tako lijepe običaje gostoprimstva. To su gotovo obredi. Kod posjeta, kao i na svim njihovim okupljanjima, donose se posebni plodovi, koje svećenik, domaćin ili predsjedatelj blagoslovi. Onda se to poslužuje svima. U susretima s njima otkriva se radost i sreća koja zrači iz njihovih lica. Tu radost pokazuju u pjesmi, plesu i slavlju.

Ta njihova sreća o kojoj govorite nije navezana na materijalni imetak?

S. ANA MARIJA: Nije, a nije čak ni na zdravlje. Imali ili ne imali, bili zdravi ili bolesni, u svim situacijama oni su spontani i djeluju sretno. Neki nemaju čak ni najosnovnije za život, ali su ipak sretni. Mislim da je jedan od razloga i taj što su obitelji brojne te se oni nauče živjeti zajedno i pomagati jedni drugima. Već dijete koje još ne ide u školu vodi brigu o svojem mlađem bratu ili sestri. Znači da im obiteljski život i zajedništvo, makar bili siromašni, daju temeljnu dimenziju u životu.

Misijska karizma karmelićanki Božanskog Srca Isusova

Kako to da je vaša družba misijski vrlo aktivna, a u vašim konstitucijama uopće nije ni spomenut pastoral ad gentes?

S. ANA MARIJA: Naša utemeljiteljica je željela, čim se pruži mogućnost, otvoriti misijsku kuću u Rusiji, jer je smatrala da je Rusija ''vrata Istoka''. Željela je i u Kinu, ali sve je to ostalo samo lijepa želja. Sestre su ostvarivale misijsku karizmu živeći tamo gdje jesu. S vremenom se družba razvijala i njezino shvaćanje misija počelo se ostvarivati, pa smo danas prisutne u Rusiji, na Islandu, u Brazilu, Nigeriji i Kamerunu, a i u nekim drugim zemljama.

Recite nam kako živi vaša zajednica u Nigeriji.

S. ANA MARIJA: Naše mjesto zove se Umozu i smješteno je u saveznoj državi Imo State. Zasada imamo samo jednu kuću. U zajednici je sedam sestara; dvije Hrvatice i pet Nigerijki. Od tih pet Nigerijki dvije su pred doživotnim zavjetima, a tri su tek sada položile svoje prve redovničke zavjete. Imamo i pet postulantica i četiri kandidatice. Uključene smo u pastoral naše župe, ali posebnu brigu posvećujemo djeci. U popodnevnim satima radimo s djecom svih uzrasta te ih učimo vjeronauk, pisanje i čitanje, ali i druge predmete koji su im preteški. Naravno da uvijek nešto dobiju za jelo i piće, a bude vremena i za igru i ples. Imamo također i jednu vrtićku skupinu, mješovitu, sa 36-ero djece.

Osobitosti vjerničkoga života u Nigeriji

Kakav je sakramentni život vjernika u Nigeriji?

S. ANA MARIJA: Vjernici u Nigeriji su vrlo pobožni. Njihov način prakticiranja vjere u mnogočemu je poticajan. Naprimjer, koriste vrijeme za molitvu kad kamo idu, putem. Zar ne da je lijepo vidjeti odrasloga čovjeka, ženu, mladića ili djevojku s krunicom u ruci kad prolaze i mole? Narod u Nigeriji je raspjevani narod. Liturgijska slavlja traju veoma dugo. Postoje kapele s cjelodnevnim klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Neki provedu i pola dana pred Presvetim. Većina koristi prostraciju (ležeći položaj). Kad smo im prigovorile zašto leže pred Presvetim, jedan stariji svećenik nam je rekao: ''Sestro, nemojte im braniti. Oni se sada tu odmaraju pred Isusom. Njima to puno znači i unosi mir u cijeli njihov život te ih opušta od kojekakvih problema i muka.'' Bile smo potresene.

Mogla bih izdvojiti i procesiju s Presvetim na svetkovinu Krista Kralja. Taj liturgijski događaj je vrlo lijep, jer u njem svi sudjeluju, počevši od staraca, muževa i žena, mladih i djece, čak i onih koje mame nose na leđima. Tijelovska procesija je premještena na svetkovinu Krista Kralja, jer za Tijelovo je kod nas kišno razdoblje i tada je nemoguće održavati manifestacije na otvorenome.

U karizmi vaše družbe preporučene su kućne misije, odnosno posjećivanje ljudi u njihovim domovima. Činite li to i u Nigeriji?

S. ANA MARIJA: Svakako. Prema želji i praksi naše osnovateljice bl. Marije Terezije od sv. Josipa, mi smo usmjerene na siromašne i potrebne svake vrste. ''Kućne misije'' pripadaju našoj karizmi i to nastojimo i tamo činiti. Posjećujemo obitelji, bolesnike, a osobito su nam na srcu siromasi. Siromašne obitelji s brojnom djecom pomažemo u hrani, lijekovima, liječničkim uslugama, prijevozu u bolnicu... Svima, na našu veliku žalost, ne možemo pomoći, ali činimo sve da pomognemo što većem broju ljudi.

To je vaš svagdašnji život, ali i život za drugoga?

S. ANA MARIJA: Djelujući humanitarno, mi ljudima u misijama svjedočimo Božju ljubav i pokazujemo im da je Isus s njima. Mi im tako naviještamo evanđelje. Molimo za njih, razgovaramo s njima o životu, o smislu i o Bogu te im tako naviještamo milosrdnoga Gospodina. Ne osjećamo se sami u našem misijskom radu. Znamo da nas prate mnoge molitve, žrtve i odricanja svih dragih prijatelja misija i dobročinitelja. Svi smo ujedinjeni u stvaranju Božjega kraljevstva te svi zajedno s misionarskim srcem nastavljamo Kristovo poslanje na zemlji.


Razgovarao Saša Ričković

Tiskaj    Pošalji