U okviru duhovnih vježbi u župama Vidovice i Kopanice kod Orašja u Bosanskoj Posavini, okupljenim svećenicima, redovnicima i redovnicama iz ovih župa u Vidovicama, govorio je o svom misionarskom djelovanju dugogodišnji misionar u Ruandi don Sebastijan Marković, član Hrvatske salezijanske provincije rodom iz župe Kopanice.
Nakon što su svi sa zanimanjem pogledali vrlo lijepo snimljen dokumentarni film HRT-ovog novinara Mire Aščića o misionarskom djelovanju don Sebastijana i njegovog subrata salezijanca don Danka Litrića s posebnim naglaskom na preživljeni genocid tijekom 1994. godine, don Sebastijan je progovorio o svom misionarskom pozivu. Prisjetio se da je žarko želio kao trinaestogodišnjak 1969. godine doći u susjedne Vidovice čuti misionara o. Antu Gabrića, ali mu to nije bilo moguće jer je morao raditi na obiteljskom gazdinstvu. Kazao je da mu je srce bilo puno kada je kasnije kao salezijanski đak u Rijeci imao prigodu susresti sada blaženu Majku Terezu kojom je bio oduševljen. Pojasnio je da je kao bogoslov svoju tajnu misionarskog poziva povjerio samo svom redovničkom poglavaru te da ju je obznanio na svojoj mladoj Misi nakon čega je pošao u misije u Ruandu.
Govoreći o svom misionarskom djelovanju, s puno srca i ljubavi govorio je o ljudima u Ruandi napominjući da su mu tamošnja djeca u početku izgledala sva jednaka, ali ih je vremenom počeo razlikovati pa su mu vremenom postala kao i djeca bijele puti. Istaknuo je da je riječ o vrlo lijepoj zemlji ali da se tamo, tijekom svog misionarskog djelovanja dugog više od 20 godina, tri puta vraćao ne radi ljepote zemlje nego ponajprije radi tamošnjih ljudi koji su mu prirasli srcu.
U jednostavnosti srca i riječi don Sebastijan progovorio je o brojnim lijepim trenucima misionarskog rada, ali i o velikim strahovima koje je proživio u trenucima pokolja 1994. godine kada je u sukobima između većinskog plemena Hutu i manjinskog plemena Tutsi u Ruandi ubijeno gotovo milijun ljudi. Opisao je način na koji je u početku pokolja uspio, uz brojne opasnosti, doći do zračne luke i odletjeti prema Europi misleći da se nikada neće vratiti. Pojasnio je da se ipak vratio što je mnoge iznenadilo jer se u Ruandu vratio vrlo brzo nakon ubojstva bosanskog franjevca fra Vjeke Ćurića s kojim je svojedobno surađivao na više pastoralnih projekata. Iznio je veći broj konkretnih iskustava kada je, zahvaljujući pomoći brojnih dobrotvora, uspio pomoći brojnim siromašnim obiteljima, a posebno mladima ljudima da iziđu iz bijede i postanu dobro odgojene osobe. Izrazio je strahovanje da će se u budućnosti u Ruandi ponoviti sličan sukob, ali i nadu da će ti dragi ljudi u toj vrlo napučenoj zemlji ipak iznaći način zajedničkog življenja i izgradnje svoje zemlje. (missio.ba/kta)