U Siriji je, u nedjelju navečer, 20. srpnja, projektilom pogođen franjevački samostan u Yacoubiehu, selu koje se nalazi nedaleko od granice s Turskom, na sjeverozapadnom dijelu zemlje. Iako je zgrada teško oštećena, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava, kazao je kustos Svete Zemlje Pierbattista Pizzaballa koji je dodao da je otac Dhiya Azziz, ostao neozlijeđen. Po Providnosti se nije nalazio u svojoj sobi, koja je potpuno razorena. Molimo se za oca Dhiyu, za narod u Yacoubihu i Knaiehu, za oca Hannu, za mir u Siriji kao i cijeli Bliski istok koji je u plamenu – kazao je Kustos.

Vijest je 23. srpnja objavila Kustodija Svete Zemlje na mrežnoj stranici terrasanta.net, uz koju je priloženo nekoliko fotografija s ostacima samostana i nekim svjedočanstvima o skromnim činima solidarnosti i prijateljstva, vjernika raznih vjeroispovijesti, koji se ponavljaju bez obzira na veliku pomutnju koju je sukob prouzročio u posljednje tri godine, koliko već traje, na ovom prostoru.

U Yacoubiehu se nalazi jedan od četiri prihvatna centra, koji je otvorila Kustodija Svete Zemlje i koji prima oko 200 osoba dnevno, a brine se za još oko 4000 osoba. Otac Azziz jedan je od fratara koji su ostali u Siriji kako bi pomogli narodu – i to ne samo kršćanima – da izdrže i da ne napuštaju vlastite kuće.

U Siriji, kao i u Gazi, stanje je i dalje iznimno teško. Prema posljednjem izvješću Sirijske mreže za ljudska prava, od ožujka 2011. godine zabilježeno je više od milijun i stotinu tisuća ranjenih osoba, od kojih su 45% njih, djeca. Oko 120.000 su osobe prisiljene živjeti kao trajno nesposobne i mnogima su od njih zbog komplikacija, amputirani udovi. Mrtvih je, prema istom izvješću, 133.586, od kojih su 15.149 djeca.

Sirija je potpuno razorena zemlja, jer tamo više nema ničega, a narod se nalazi na izmaku svojih snaga – kazao je pak fra Simon Herro, iz Kustodije Svete Zemlje, odgovorna osoba za područje zvano Sv. Pavao. Škole su gotovo izvan funkcije, a različite zone, među kojima i Aleppo, već su tjednima bez vode.

Na sreću, naš samostan ima četiri bunara, pa smo u stanju ljudima dostaviti vodu. Želimo ostati ovdje, bez obzira što premještanje u ovoj situaciji nosi veliki rizik. Prošloga je tjedna jedan od subraće čudom ostao živ, jer projektil koji je pao u njegovu neposrednu blizinu, nije eksplodirao. Trebamo ostati jer smo tu bili i prije sukoba, te smo u mogućnosti narodu izravno pomoći, sredstvima koja nam pristižu. Djelujemo u prihvatnim centrima i u samostanima, koje smo izgradili zahvaljujući donacijama, koje nam šalje Zapad, preko Udruge za Svetu Zemlju. Bez ove pomoći, ljudi ne bi mogli preživjeti.

Svaki se dan u dnevnim novinama čitaju vijesti o muževima, ženama i djeci iz Sirije, ali i o onima u Iraku, kao i u Palestini, koji se žele dokopati Europe, makar uz nehumane uvjete putovanja i riskirajući vlastiti život. Napuštaju zemlju koja je nekad pružala sigurnost, čast i poštovanje. Ostaju oni koji nemaju sredstava za put. Uspjeti dostaviti tim ljudima pomoć, znači pomoći im da ustraju. (missio.ba/rv)