Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u mjestu Sotto il Monte, u biskupiji i provinciji Bergamo, 25. studenoga 1881. Kršten je istoga dana kao četvrto od trinaestero djece. U župi je, pod vodstvom uzornoga svećenika don Francesca Rebuzzinija, primio neizbrisiv crkveni pečat koji će ga podržavati u teškoćama i pokretati u apostolskim pothvatima.

Primivši 1889. svetu potvrdu i prvu pričest, godine 1892. stupio je u sjemenište u Bergamu, gdje je završio klasičnu školu, filozofski studij i teologiju do druge godine. Već je kao dječak od četrnaest godina počeo zapisivati duhovne bilješke koje će ga pratiti, na različite načine, sve do smrti, a sabrane su u djelu "Dnevnik jedne duše". Tada je počeo i redovito savjetovanje s duhovnikom. Duhovnik sjemeništa u Bergamu don Luigi Isacchi uključio ga je 1. ožujka 1896. u Franjevački svjetovni red na čije se Pravilo zavjetovao 23. svibnja 1897.

Od 1901. do 1905. godine bio je bogoslov u Rimskom papinskom sjemeništu, gdje je imao stipendiju Bergamske biskupije namijenjenu vrijednim bogoslovima. U međuvremenu je godinu dana služio vojni rok. Za svećenika je zaređen u Rimu, u crkvi Santa Maria in Monte Santo na Trgu del Popolo, 10. kolovoza 1904. Sljedeće, 1905. godine, postao je tajnik novoga bergamskoga biskupa Giacoma Marije Radinija Tedeschija. Do 1914. obnašao je tu službu prateći biskupa u pastoralnim pohodima, surađujući u brojnim pastoralnim pothvatima: Sinodi, uređivanju mjesečnika "La vita diocesana", hodočašćima, socijalnim pothvatima. U sjemeništu je predavao povijest, patrologiju, apologetiku. Prilikom preuređivanja Statuta Katoličke akcije godine 1910. biskup mu je povjerio 5. odsjek (katoličke žene). Surađivao je s bergamskim katoličkim dnevnim listom, bio je ustrajan, dubok i učinkovit propovjednik.

Bile su to godine dubokih susreta sa svetim pastirima, svetim Karlom Boromejskim (objavio je njegove "Spise apostolske vizitacije" koja je 1575. izvršena u Bergamu), svetim Franjom Saleškim i tada blaženim Gregorijem Barbarigom. Bile su to godine velikoga svakodnevnog pastoralnog zamaha uz bok biskupa Radinija Tedeschija. Nakon biskupove smrti godine 1914., don Angelo nastavio je svoju svećeničku službu kao nastavnik u sjemeništu i u različitim pastoralnim područjima, osobito među udrugama.

Nakon ulaska Italije u rat godine 1915., pozvan je u vojsku kao narednik u sanitetu. Sljedeće godine postao je vojni kapelan na službi u vojnim bolnicama u pozadini, te koordinator za duhovnu i moralnu pomoć vojnika. Po završetku rata otvorio je "Dom za studente", skrbeći o studentskom pastoralu. Godine 1919. imenovan je duhovnikom sjemeništa.

Drugi dio njegova života, onaj u službi Svete Stolice, počeo je godine 1921. U Rim ga je pozvao Benedikt XV., a kao predsjednik Glavnog vijeća Papinskoga djela za promicanje vjere za Italiju posjetio je mnoge talijanske biskupije, organizirajući Misijske krugove. Pio XI. imenovao ga je 1925. apostolskim vizitatorom za Bugarsku, pri čemu je imenovan biskupom s naslovom Areopolisa. Biskupsko geslo bilo mu je "Oboedientia et pax" - "Poslušnost i mir", što će postati i program koji će ga uvijek pratiti.

Za biskupa je zaređen u Rimu, 19. ožujka 1925. Nakon toga imenovan je apostolskim delegatom, te je ostao u Bugarskoj do 1934., te je ondje obilazio katoličke zajednice, gradeći odnose poštovanja s drugim kršćanskim zajednicama. Karitativno je djelovao prilikom potresa godine 1928. Tiho je podnosio nerazumijevanja i teškoće u službi obilježenoj pastoralom malenih koraka. Tako je brusio svoje pouzdanje i predanje Isusu raspetome.

Dana 27. studenoga 1935. imenovan je apostolskim delegatom u Turskoj i Grčkoj. To novo polje djelovanja bilo je osobito široko, a Katolička Crkva bila je prisutna na različite načine u mladoj turskoj republici koja je bila na početku svoje obnove i uređenja. Vrlo je intenzivno bilo njegovo služenje među katolicima, a u odnosima s pravoslavnim i muslimanskim svijetom isticao se stilom poštovanja i dijaloga.

S izbijanjem II. svjetskog rata bio je prisutan u Grčkoj koju su razarale borbe. Nastojao je oko razmjenjivanja vijesti o ratnim zarobljenicima, a mnoge je Židove spasio služeći se "tranzitnom vizom" Apostolske delegature. Pio XII. imenovao ga je 20. prosinca 1944. apostolskim nuncijem u Parizu.

Kroz posljednje mjesece rata i prve mjesece mira pomagao je ratnim zarobljenicima, skrbeći i oko normalizacije crkvenoga života u Francuskoj. Pohodio je francuska svetišta, sudjelovao u proslavama i najznačajnijim vjerskim događajima. Bio je pažljiv i razborit promatrač pun povjerenja u nove pastoralne inicijative francuskoga episkopata i klera. Uvijek ga je nadahnjivala potraga za evanđeoskom jednostavnošću, pa i u najsloženijim diplomatskim situacijama. Nosila ga je pastoralna želja da bude svećenik u svim okolnostima. Pokretala ga je iskrena pobožnost koja se svakodnevno preoblikovala u dugo vrijeme molitve i razmatranja. Dana 12. siječnja 1953. kreiran je kardinalom, a 25. siječnja imenovan patrijarhom Venecije. Radovao se što je posljednje godine svoga života mogao posvetiti dušobrižničkoj službi, a bila je to želja koja ga je pratila otkako je postao svećenik. Bio je mudar i poduzetan pastir po primjeru svetih pastira koje je uvijek častio: svetog Lovre Justinijanija, prvoga patrijarha Venecije, i svetoga Pija X. Kako je stario, raslo je njegovo pouzdanje u Gospodina, kroz aktivnu, poduzetnu i radosnu pastoralnu djelatnost.

Nakon smrti Pija XII. izabran je 28. listopada 1958. za papu, te je izabrao ime Ivan XXIII. Svome petogodišnjem pontifikatu svijetu je pružio istinsku sliku Dobrog pastira. Ponizan i blag, poduzetan i odvažan, jednostavan i djelatan vršio je kršćanska djela tjelesnoga i duhovnoga milosrđa, obilazeći zatvorenike i bolesnike, primajući ljude svake nacije i vjere, očinski se odnoseći prema svima. Njegov socijalni nauk sadržan je u enciklikama "Mater et magistra" (1961.) i "Pacem in terris" (1963.).

Sazvao je Rimsku sinodu, uspostavio je Povjerenstvo za reviziju Zakonika kanonskog prava, sazvao je Drugi vatikanski ekumenski sabor. Bio je prisutan kao biskup u Rimskoj dijecezi, obilazeći župe i crkve u povijesnom središtu grada i na periferiji. Narod je u njemu vidio zraku evanđeoske dobrote te ga nazvao "dobrim papom". Nosio ga je duh duboke molitve. Iz njega, koji je bio začetnik obnove u Crkvi, izbijao je mir onoga koji se pouzdaje u Gospodina. Odlučno je krenuo putevima evangelizacije, ekumenizma, dijaloga sa svima, uz očinsku brigu da stigne do svoje braće i djece u najvećim teškoćama.

Umro je uvečer 3. lipnja 1963., uoči Duhova, u duhu dubokog predanja Isusu, želeći njegov zagrljaj, okružen zajedničkom molitvom svega svijeta koji kao da se oko njega okupio da bi zajedno s njime udahnuo ljubav Očevu.

Blaženi papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana XXIII. blaženim 3. rujna 2000. na Trgu Sv. Petra, prigodom proslave Velikoga jubileja. (missio.ba/kta)